BOGOVI ILI OBIČNI SMRTNICI

Mnogi od njih misle da su bogovi, da su vladari ljudskih života i sudbina, da su nepogrešivi, nedodirljivi, uvijek u pravu, jer tko smo mi da kažemo svoje misli sumnje ili boljke. Da, to su današnji liječnici, često bahati, egocentrično napuhani likovi koji kao da hodaju iznad zemlje. Naravno nisu svi, iznimke postoje iako ih je malo, ali dok postoje imam vjere i nade da će se nešto mijenjati jedan dan. Koliko puta ste došli kod doktora koji vas je napola samo saslušao, koji vam je svojevoljno bubnuo neku dijagnozu bez da je napravio pretrage i utjerao vam doslovce strah u kosti bez imalo grižnje savjesti, a kada vas ipak nakon vašeg insistiranja pošalje na pretrage koje pokažu da nema ni naznaka od navedene dijagnoze pitate se na što ste potrošili gomilu živaca. Ili oni, također drastično granični slučajevi, gdje vas doktori svojom zaboravnošću skoro naprave invalidom za cijeli život?

Nedavno nas je sve šokirao slučaj male Mie, koja je upravo njihovom greškom nažalost svoj mali život prerano završila. Slučaj pun kontroverzi, pitanja i na kraju čuđenja, jer ako razmišljate imalo logički u toj priči postoji barem sto nepoznanica. Sada naravno nitko nije kriv, svi su sve poduzeli i slične priče. Istina je i realnost da djeteta nema, a roditeljima je sada najmanje bitno tko je za to odgovoran. U tom konkretnom slučaju najveća greška liječnika je šetnja oca zajedno s malenom iz jedne zdravstvene ustanove u drugu, jer u takvim slučajevima je procedura drugačija i hitan liječnički tim u stvari dolazi u ustanovu gdje je malena prvo zaprimljena. Nema govora o tim šetnjama od bolnice do bolnice, po odjelima i prijevoza kolima HMP-a čije osoblje je očito bilo taj dan na odmoru, baš to osoblje koje bi pacijentu na usluzi trebalo biti dvadeset i četiri sata dnevno. Nismo se jednom u svom bolesničkom i bolničkom stažu susreli s krivo postavljenom dijagnozom, krivim lijekom.. Teško je shvatljivo kako se bez pretraga šakom i kapom razbacuju dijagnozama pa ginekolozi daju kontracepcijske pilule bez nalaza krvi, bez svega onoga što može spasiti život toj ženi ili djevojci u budućnosti. I onda dođe do komplikacija ili tragičnog ishoda i oni kažu kako to nije do njih ili je kriva farmaceutska tvrtka u krajnjem slučaju. Svi peru ruke, a jedan ljudski život se prebacuje kao vrući kesten iz ruke u ruku i na kraju može završi pogubno i tragično. Poznat nam je i slučaj gdje je pacijent dobio  lijek intramuskularno koji nije smio primiti i koji ga samo pukom srećom nije smjestio u invalidska kolica. Kasnije on kaže liječniku da što je njemu, kako mu je to dao jer zna povijest bolesti i sve posljedice koje mu ubrizgani lijek može ostaviti, a dragi liječnik mrtav hladan odgovori :“Kada bi pamtio sve dijagnoze pacijenata gdje bi došao, ionako ti nije bilo ništa.” I što mu reći? Kome ga tužiti? I lički medo je manje zaštićen od njih danas, ali naš narod je takav da samo nosi koverte, vrećice i slično, a kad nešto krene po zlu onda su nam svi krivi. Nažalost, životni putovi nas prije ili kasnije vode pokucati na jedna vrata, ona liječnička, od malih nogu je tako… Bolnice, pretrage, bolovi, ljubazni i oni koji kao da mrze svoj posao, sestre koje su pokupile svu pamet svijeta ili one koje vas sto puta pitaju da li vam treba nešto, oni koji kažu da pregled košta toliko, nasuprot onih koji se za 20 dkg kave koje im donesete iz zahvalnosti naljute na vas, pa kako da čovjek opiše njihov posao, a da ne pretjera, s druge strane kako da opiše aljkavost određenih, a da ne ispadne pregrub.

Zanimanje medicinske sestre je jako humano, jedno od najhumanijih zanimanja uopće. Posao koji se mora raditi s puno ljubavi, strpljenja i volje. Svi smo se susretali s onim dobrim i lošim sestrama i nikada čovjek ne zna kako se postaviti prema njima. Svi mi imamo svoje loše dane, dane kada nikoga ne možemo vidjeti, ali ipak nije nam nitko kriv za to, ne možemo se istresati na sve oko nas. Promatrajući malo osoblje po raznim medicinskim ustanovama nekako smo došli do zaključka da su među najnezadovoljnijima one koje rade u primarnim ustanovama zdravstvene zaštite, popularnije po Domovima zdravlja. Nervozne, smrknute, drske i odriješite. Sve je to shvatljivo, svi smo danas slabo plaćeni, puno radimo, posla svaki dan sve više, ali ne može to biti razlog da u svoj vašoj muci još netko i galami na vas. U bolnicama i domovima zdravlja ima svega, od zbilja divnog osoblja koje bi vam pomoglo maksimalno, do onih koji crveni urin prouzrokovan teškim urinoinfektom pravdaju ciklom koju je pacijent za ručak pojeo. Smjene su im katastrofalne, dnevne, noćne, s malo slobodnih dana. Plaća kako gdje, ovisno od odjela do odjela, ali u pravilu između četiri i sedam tisuća kuna. Za posao koji obavljaju je i deset tisuća kuna malo, ali s obzirom gdje živimo dobro je što i to dobiju. Naravno da nećemo i ne možemo generalizirati kako su sve iste, loše, neljubazne jer bi lagali kada bi to rekli. Zbilja ima divnih osoba koji taj posao obavljaju zaista s puno ljubavi i požrtvovnosti , pa su i te pozitivne, ali i one negativne strane slika našeg zdravstva danas. Nažalost, tako nam je kako je i vjerujem da većina vas kada vidite što se dešava u zdravstvu jedino želi da se ne razboli. Privatnici su med i mlijeko, ali otiđite na hitni medicinski trak i slobodno si uzmite šator i lunch – paket. Kažu da je u inozemstvu malo bolje, ali ne drastično. I tamo je po principu plati pa ćeš sve imati.

S druge strane jedan totalno suprotni primjer. Bolnica u inozemstvu, privatna. Njega, osoblje, liječnici.. Savršenstvo. Obitelj se o stanju pacijenta obavještava mailom od strane liječnika. Vizita tri puta dnevno. Svi nasmijani, veseli, na usluzi 24 sata. Sobe uredne, prozračne, opremljene svim potrebnim. Imate dojam da ste u hotelu, a ne u bolnici i neka onda netko kaže da novac u današnje vrijeme ne kupuje i zdravlje. Sve je to za njih ništa, a vama je veliko kao kuća. Još jedna mana je što i sami poznajemo dosta zdravstvenih djelatnika pa samim time imamo još manje razumijevanja, a i poštivanja prema dotičnima jer znamo što mogu, što ne, koliko i kako su u mogućnosti bilo što napraviti i kada shvatimo da u stvari na to utječe dubina džepa razbolimo se od muke, ali dokle god ćemo u njih gledati kao u bogove i nadnaravna bića, a ne obične smrtnike kakvi smo i sami ništa bolje niti ne zaslužujemo.

 

(36859)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara