BURZA OPROSTA

VATIKANSKE MILIJARDE  – 10. DIO

Iako su čuda, čudotvorci, hodočašća i Jubileji proizvodili i donosili velike prihode Crkvi, ipak su bili nepredvidljivi i rizični, pa prema tome i nesigurni i nepouzdani. Zato je trebalo smisliti nešto sigurnije i solidnije, da bi prihodi dolazili redovno. To nešto je zapravo bilo papama na dohvatu ruke, čudesna moć Petrovog nasljednika i Kristovog namjesnika da “veže i razvezuje” na Zemlji. U očima kršćana to je bila velika povlastica za njihovo rasterećenje od svih mogućih grijeha, a u rukama papa neiscrpno sredstvo za neiscrpnu primjenu. Među ostalim radnjama ta je moć pokazala svoju punu djelotvornost u praksi kupoprodaje oproštajnica ili indulgencija. Da pojasnimo, to su oprosti svih grijeha, i onih budućih, koji se mogu kupiti za određenu svotu novca. U početku oproštajnica je bila vrlo bezazleno oružje u duhovnom naoružanju Crkve i vrlo rijetko korišteno. Ona je bila smišljena tako da pomogne pokajniku kao otpust nakon ispovijedanja grijeha. Ali posto su svećenici počeli to zloupotrebljavati, papa je odlučio da to pravo zadrži samo za sebe. Kao i mnoge druge crkvene prakse i ova se tokom vremena izopačila. U početnom stadiju ona je bila jedna povlastica koja se darivala vrlo rijetko i štedljivo i samo u izuzetnim prilikama. U 11. i 12. stoljeću bio je velik događaj kad bi papa darovao oproštajnicu od samo sedam dana oprosta. Ali, došlo je vrijeme Križarskih ratova i oni su bili faktor koji je indulgenciju gurnuo u prvi plan. Da bi potakli ljude da stanu pod zastavu svetog križa, pape su počeli darežljivo i široke ruke dijeliti indulgencije. Nakon oslobođenja Kristova groba u Jeruzalemu, indulgencije su se okrenule protiv neprijatelja Crkve u Evropi. Navest ćemo samo dva primjera: papa Urban VI. naredio je da se Engleska bori protiv Francuske, pošto je Francuska podržavala njegovog suparnika papu Klementa VII. Da bi stimulirao dobrovoljce Urban je obećao potpune oproste svakome tko uzme oružje za “njegovu stvar”; papa Ivan XXII. učinio je istu stvar proglasivši “križarski rat” protiv Napulja, koji je podržavao njegovog protivnika antipapu Grgura. Pošto su se indulgencije pokazale izuzetno profitabilnima svi su željeli tu privilegiju, pojedinci, crkveni redovi i mjesta. Njihova prodaja imala je različite oblike i načine. Na primjer, posjećivanje nekog svetišta i crkve nekog sveca moglo je donijeti puno oprosta, ako se ne zaboravi ostaviti opipljiva zahvalnost tom svecu. A svaka opetovana posjeta povećavala je broj i dužinu oprosta. Tko bi tomu odolio? Hodočasnici su doslovce opsjedali neke crkve i svetišta. Sve je to s vremenom doseglo takve dimenzije, da su indulgencije praktički postale “mašine za proizvodnju novca”. Mala crkva u kojoj je Franjo Asiški imao viziju bila je obogaćena novom vrstom indulgencije nazvanom “koliko-toliko”. To je značilo, da svatko tko posjeti crkvu u mjesecu kolovozu u naročitom svetom danu dobiva plenarnu ili punu oproštajnicu  svaki  puta  kad uđe u crkvu. Pa sad, što vise puta uđeš u crkvu, ali ne praznih ruku, to više oprosta dobiješ. Ne treba se čuditi, da je ova malena crkva u Portiunculu postala jedna o najposjećenijih. Ali ova moda je postala predobra, a da bi ostala ograničena samo na Portiunculo. I ostali franjevci su poželjeli imati tako nešto, pa je uskoro svaka franjevačka crkva imala svoj Portinculo-Dan. Usprkos njihovu zavjetu siromaštva i odricanja srebroljublje je nadvladalo i ugušilo taj svečani zavjet. Ali i druge redovničke zajednice nisu mogle odoljeti ovom izazovu, pa su i dominikanci, karmeliti, augustinci i drugi slijedili njihov primjer. Zatim dalje, smišljen je i tzv. “povlašteni oltar”. Papa je rekao, da služenje mise za tim oltarom u korist neke duše može odmah osloboditi tu dušu iz čistilišta. Uskoro je svaka crkva bila opskrbljena i ukrašena takvim oltarom i služenje takvih misa se silno raširilo. Svaka obitelj je željela pomoći izbavljenju duša svojih dragih pokojnika iz vatre čistilišta, ma koliko god to koštalo. I na tome se nije štedjelo. Mise za mrtve su postale nepresušan izvor prihoda za Crkvu, pa nije čudno da je Latimer u 16.stoljecu grmio: “Dolje čistilište i mrtvačke mise koje prazne džepove, a gore Krist koji oduzima grijehe svijeta”.

BURZA OPROSTA

 

Apsurd je išao tako daleko, da je proglašeno da tzv. “svete stube” u Rimu – koje su navodno one iste na kojima je Krist stajao pred Pilatom – donose neizmjernu dobit dušama u čistilištu. Postaje “križnog puta” također u Rimu bile su pune kompletnih oprosta i kršćanin je mogao skupiti i do stotinu godina oprosta u jednoj kalendarskoj godini. Kako su vremenom indulgencije  rasle brojčano, tako je rasla i njihova duljina i apsurdnost. Čak su i najpobožniji počeli sumnjati u njihovu djelotvornost. Ali njihova ekstravagancija se i dalje nastavljala. Tako je papa Leon X. u godini 1513. darovao kapeli sv. Anunciate u Firenci povlasticu da svi  koji ju posjećuju svake subote mogu steci tisuću godina oprosta. Čak i nakon sto je koncil u Tridentu odredio ograničenja takvom neumjerenom dijeljenju duhovnih povlastica, praksa se nastavljala i dalje. Djelomični oprosti, puni oprosti, za jednu godinu, tri, pet, deset, sto i više godina, oprosti Svetog Duha, oprosti Križnog puta, Pilatovih stuba, Apostolskih blagdana, nedjeljni, Božićni, Uskrsni, oprosti na crkvene blagdane… Lista bi bila predugačka za nabrajanje. Veličina i dimenzije blaga kojeg su tokom stoljeća indulgencije donijele Crkvi naprosto se ne mogu izračunati ni izmjeriti. Njihov uspjeh je bio veličanstven. Njihova uporaba, zlouporaba i uvredljivost služila je samo jednom cilju, a to je povećanje prihoda i blaga Crkve. Ne manje važno bilo je pokretanje, usmjeravanje i kontrola širokih masa. Dominantan faktor srednjovjekovne povijesti u Evropi bila je stalna borba papinstva sa svjetovnim vladarima za prevlast. U toj borbi svjetovna vlast je bila uskraćena za duhovna oružja koja su bila u rukama papa. Jedno od njih su bile i indulgencije. Osim toga, pape su mogli po volji proglasiti Križarski rat, pa su prinčevi, kraljevi i carevi morali dobro promisliti prije nego li se usprotive rimskom Pontifu. Osvajanja, istraživanja, pokrštavanja i dominacija nad poznatim i nepoznatim zemljama i rasama bila su znatno ubrzana duhovnim oružjem Crkve, među kojim su indulgencije bile vodeće. One su odigrale najveću ulogu u oblikovanju ključnih događaja u povijesti Evrope. Ako i jesu u vrlo rijetkim prilikama imale pozitivnu ulogu i djelovanje, ipak su najviše doprinijele ogromnoj pokvarenosti i izopačenosti Crkve. Njihova prodaja za novac postala je jedan od najvećih skandala u kršćanstvu. Više nego gramzivost samih papa, izopačenosti ove čisto profiterske prakse doprinijela je pokvarenost svećenstva i redovnika uvijek spremnih da se dokopaju novca na bilo koji način. Kako sv. Petar gleda na to korištenje svog imena za bogaćenje nije nam poznato. Ali nam je poznato što je veliki Apostol rekao čovjeku koji mu je ponudio novac za jednu duhovnu povlasticu: „A Petar mu reče:”Neka ide u propast tvoj novac zajedno s tobom, jer si vjerovao da dar Božji možeš dobiti za novac”. Djela Apostolska 8.20. A kako Svevišnji gleda na trgovinu Njegovom milošću, praštanjem i spasenjem? Vrlo strogo! To ćemo i saznati ako ne prije, a ono u veliki i strašni Dan Suda – Dan Gospodnji. Naravno da su kršćani desetljećima svugdje negodovali i mrgodili se protiv pokvarenosti svećenstva i njegovih nekršćanskih praksi. I onda konačno, došao je protest, otvoren i snažan. Kao što to često čini, Providnost je i ovaj puta za veliki zadatak izabrala malog čovjeka. Mali njemački uznemireni redovnik izrekao je glasno i jasno ono što ga je silno tištalo i ljutilo – “Rimska crkva je od Božje milosti načinila sramnu trgovinu!” On je tu praksu prodaje oprosta nazvao teološkom monstruoznošću. Taj redovnik, dr. Martin Luther 31. listopada 1517. godine prikucao je svojih čuvenih 95 Teza na vrata crkve u Wittenbergu  i tako se usprotivio onome pred kojim su drhtale i okrunjene glave – rimskom papi. Bio je to sudbonosan dan za kršćanstvo. Papa Leon X. dao je nadbiskupu grada Mainza dozvolu iste te godine da prodaje indulgencije i tako namiri svoje dugove, što je tada u Njemačkoj bila uobičajena praksa. Dominikanski fratar J. Tetzel koji je bio ujedno i papin delegat, trgovao je indulgencijama u okolici Wittenberga. Rezultat Lutherovog gađenja nad tom praksom izazvao je konačno ono što je bila reformacija.

 

Nastavlja se

 

(1417)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara