KATOLIČKA CRKVA I BASNOSLOVNO BLAGO ŠPANJOLSKIH KOLONIJA

VATIKANSKE MILIJARDE 13

Putovi Providnosti su nepredvidljivi, neispitljivi i neshvatljivi ljudskom umu. Jer dok se oplakuju gubici prividno apokaliptičkih razmjera, nacrti neizmjernog značenja i nesagledivih posljedica se stavljaju u pokret bez i najmanjeg upozorenja o njihovoj znakovitosti za vrijeme koje dolazi.

Sa raskolom Katoličke Europe na dva neprijateljska tabora 1054. godine crkveno, duhovno i svjetovno uzdizanje premješteno je na Zapad gdje je napredovalo neslućenom snagom. U 16. stoljeću samo nekoliko desetljeća nakon što je Kolumbo stao nogom na novo tlo, a Europa s Reformacijom skoro samljela stari Katolički Svijet, pape su krenule u osvajanje novih bezgraničnih horizonata. Samo godinu dana nakon otkrića Amerike, papa je napravio prvi odlučujući korak u tom pravcu. On je izdao slavni dokument – Bula (upućena) Kastilji o Novom Svijetu – 1493.g. kojom  daje  Amerike  isključivo  dvjema  katoličkim  zemljama,  Španjolskoj  i  Portugalu.  Ta koncesija dvama iberijskim narodima bila je uskoro pretvorena u ono sto je zapravo i bila, naime  u  monopol  Crkve  za  evangelizaciju  novog  kontinenta  preko  dvije  katoličke  nacije. Uspjeh je bio fantastičan. Za samo jedno stoljeće papinski simboli su se kočoperili od vrha Kalifornije do repa Južne Amerike. Konkvistadori su dobro obavili posao. Amerike su odista postale ogroman papinski leno i to višestruko veći nego je to bila Stara Europa. Zadatak naravno ne bi mogao biti obavljen bez pune suradnje i podrške svjetovnih vladara. Od  samog početka  Crkva i  država (kraljevstva)  bile su međusobno  povezane  i ovisne. Njihova suradnja, iako neizmjerno korisna za obje strane, vodila je neizbježno u sukobe kao što je to bilo i u Staroj Europi. A to je značilo učestale trzavice i međusobne svađe. Naime, od vremena Reformacije čak i katolički kraljevi sve su češće tražili svoju neovisnost od papa i oslobođenje  od  papinskog  jarma. Takvi vladari, ako bi se i borili za interese Crkve, ne bi propustili priliku da interese svoje krune stave ispred one papinske, a što je naravno izazivalo silnu srdžbu papa. I tako su se američke kolonije ubrzo našle između dvije vatre, između dva sukobljena gramziva autoriteta – crkvenog i svjetovnog (civilnog). I  dok  je  Crkva  u  to  vrijeme  u  Europi  bila  na  gubitničkoj  strani,  ovdje  je  bila  na pobjedničkoj, jer je praktički  cijeli američki  kontinent uspjela pretvoriti u prostrani katolički imperij u  kome  je  njezina  uloga  bila  superiorna. I tako dugo  dok  je  španjolska  kruna surađivala  nije  bilo većih problema, ali kad to ne bi, sukob  je  bio  neizbježan.  A  izbijao  je uvijek kad god bi ekonomski interesi Katoličke crkve bili ugroženi. Moć Crkve leži u rukama njezine hijerarhije. A ona je uvijek bila preokupirana zgrtanjem blaga, ne samo za Crkvu kao ustanovu, nego i za sebe. Takvu njezinu aktivnost civilni autoriteti su tolerirali dotle, dok su imali  podjednaku  korist.  No, kad bi crkvena hijerarhija  postala  pregramziva,  tada  bi  izbio sukob. A posljedice bi osjetio i Madrid i Rim, koji su u to vrijeme bile dvije najutjecajnije sile na američkom kontinentu.

KATOLIČKA CRKVA I BASNOSLOVNO BOGATSTVO ŠPANJOLSKIH KOLONIJA

Opisat ćemo ukratko velike pobune koje su zahvatile grad Meksiko 1624.g. Iskra koja ih je zapalila bila je naoko banalna. Nadbiskup grada Perez de la Sena trošio je velik dio svoje energije za napredak svojih osobnih interesa i svog materijalnog stanja. Među raznim poslovima kojima se bavio bila je i njegova klaonica u pomoćnim prostorijama nadbiskupske palače. To je bilo nezakonito i potkralj je naredio zatvaranje. Nadbiskup je odbio rekavši da potkralj nema vlast nad vrhom hijerarhije. Zatim se ljutito okomio na kolonijalnu vlast. Dok se ovo događalo, jedan poznati profiter i trgovac hranom osumnjičen je za nezakonite poslove. Kažnjen je novčano, a prijetio mu je i zatvor. Ali desilo se, da je trgovac bio blizak s nadbiskupom i ovaj ga je pred policijom sklonio u jedan dominikanski samostan. Potkralj se nije usudio upasti u samostan, pa je naokolo rasporedio oružanu gardu da bi spriječio bijeg krivca. Nadbiskup je svaki dan posjećivao svog prijatelja, podbadao ga u pružanju otpora i čak  planirao  njegov  bijeg.  U  svome  bijesu  optužio  je  potkralja  za  povredu  “svetišta samostana” i prava Crkve, kao i njegovog religijskog autoriteta. Ali vlada nije popustila. Onda je  nadbiskup  izopćio  potkralja,  suce,  vojnike,  gardu  i  cijelu  Vladu.  Potkralj  nije  htio pogoršavati situaciju i obratio se apostolskom sucu, koji je naredio da nadbiskup povuče sve ekskomunikacije. Nadbiskup  nije  poslušao,  nego je dao zaključati sve crkve u gradu  i proglasio interdict. Sve crkvene službe i sakramenti su bili zabranjeni. Kler je grmio anateme, a sva zvona su zvonila polako i potmulo, kao da obznanjuju najveću nesreću. Ljudi su se uplašeno okupljali na ulicama pitajući sto se događa kad sva zvona tako zlokobno zvone. Odgovor je dat tako što su svećenici išli u procesijama noseći veliki križ omotan u crno i svijeće, pjevajući korale i obilježavajući kuće izopćenika. Nitko nije smio razgovarati, družiti se ili pomoći onima koje je nadbiskup izopčio. Pučanstvo se silno uplašilo. Kad su im svećenici rekli da bi i oni mogli biti osuđeni na vječne muke u paklu, to je izazvalo opći užas. (“Pasi ovce moje” –reče Isus Petru, a ne “plaši ovce moje”). Kada konačno užasnuti puk to više nije mogao izdržati i kad je nadbiskup bio siguran da će on učiniti sve što mu on kaže, rekao im je da budu spremni krenuti s njim protiv onih koji su navukli prokletstvo na grad. I poveo je puk ka Vrhovnom sudu, te počeo provocirati i poticati na nasilje. Tada ga je sud dao uhititi, oglobiti i protjerati iz grada. Ali, nadbiskup je žeđao za osvetom i nije mirovao. Ponovo je izopčio cijelu Vladu i stavio grad pod novi interdikt. To je bio početak otvorene pobune, jer je praznovjeran puk u strahu od novih izopćenja i anatema stao na stranu religije, a protiv potkralja i civilne vlasti. Palača potkralja je bila opkoljena, a kamenje i cigle su pljuštali po njoj. Jedan svećenik na konju je vikao    Živio  Krist!  Smrt  hereticima!  Potom  su  krenuli  u  napad  na  sjedište  Vlade  i  zapalili zgradu. Garda je otvorila vatru i mnogi su poginuli. Potkralj je morao spašavati glavu i sklonio se u jedan prijateljski franjevački samostan. Pobijedivši tako “neprijatelje Crkve” nadbiskup je trijumfalno ušao u grad noću i u pratnji velikog mnoštva koje je nosilo goruće baklje. U dalekoj Španjolskoj pobune su izazvale veliku uznemirenost. Kralj je poslao istražitelje i nakon  provedene  istrage, pet  svećenika  je  osuđeno  na  galiju.  Potkralj  je  bio  potpuno opravdan i rehabilitiran, a arogantni nadbiskup smijenjen. Tako je ovaj problem morao biti rješavan autoritetom samog kralja, što pokazuje izuzetnu aroganciju crkvene hijerarhije koja je manipulirala uplašenim i praznovjernim pukom za svoje ciljeve i interese. Borba između Crkve i države u Meksiku i diljem španjolske Amerike nastavljala se i dalje. Doduše, pobune u gradu Meksiku pokazale su civilnim vlastima da je mudrije dijeliti vladanje s Crkvom, nego ju imati protiv sebe. Crkva je to iskoristila tako, sto je prijetnjama i ucjenama zadobila golemi utjecaj u španjolskim kolonijama sve dok konačno nije preuzela kontrolu u svim  sferama  života.  Država se našla u zagrljaju  udava koji je onemogućavao svaki razvitak i napredak. Posljedice takove višestoljetne taktike bile su te da je Katolička crkva diljem  španjolske  Amerike imala bezgraničnu moć, ne toliko političku, koliko ekonomsku. Crkva iako bešćutna i nemilosrdna, bila je dovoljno lukava i mudra da ostavi državu u uvjerenju, kako u njoj vladaju civilni autoriteti. Populacija je bila korištena i upotrebljavana za određene ciljeve već prema potrebama i okolnostima. To je bila taktika na “duge staze” koja se pokazala izuzetno uspješnom. Ekonomsko bogatstvo Katoličke crkve je rapidno raslo zbog njenog povlaštenog društvenog statusa. Od samog početka kler je bio povlaštena klasa, koja je dobivala prostrana zemljišta i posjede, kao i druge poklone od darežljive španjolske krune. Osim toga, Crkva se bogatila i na razne druge načine – neprekidne razne “desetine”, darovi i zaviještanja u novcu i nekretninama, crkvene takse prilikom vjenčanja, krštenja, pokopa,  raznih  prigodnih  skupljanja, mirazi dati ženskim samostanima, prihodi od svakodnevnih misa… itd. Treba dodati i to, da su crkveni prihodi i kapital bili oslobođeni od svih poreza. Osim toga, svi crkveni objekti i sve što pripada Crkvi gradilo se obaveznim dobrovoljnim radom pučanstva, a država i narod su sve opremali i snabdijevali sa svime. I tako, dok se Crkva enormno bogatila stanovništvo je siromašilo, a to je uzrokovalo stalne bune i ustanke. Pri kraju kolonijalnog perioda Katolička crkva je posjedovala i kontrolirala polovinu totalnog blaga  Meksika, Perua, Kolumbije, Paragvaja i Ekvadora.  Slično  je  bilo  i  u  ostalim  latinoameričkim zemljama u kojima je ta ista Crkva bila neosporna gospodarica njihovih duša, a time i njihovog blaga.

 

(Nastavlja se…)

(1377)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara