KRIMINALNA POVIJEST PAPINSTVA – 3. DIO

Koliko se god to možda činilo nevjerojatnim, papinstvo je nakon toga potonulo do još većih dubina iskvarenosti, ostavši u tom stanju skoro tisuću godina. Kršćanski povjesničari nehajno odbacuju pravu prirodu papa, govoreći kako ih nikada nisu smatrali „bezgrešnima“ i ignorirajući činjenicu da su teško kršili sve standarde ljudske moralnosti.

Papa Ivan XII. (Oktavijan, oko 937. – 964., papa 955. – 964., The Popes, A Concise Biographical History, ibid., str. 166-7) bio je još jedan u nizu bezbožnih papa koji je svoju sramotnu karijeru otvorio prizivajući poganske bogove i boginje dok je bacao kocke u kockarskim partijama. Nazdravljao je sotoni tijekom pijanki i postavio je svoju zloglasnu ljubavnicu/prostitutku Marciju da upravlja njegovim bordelom u Lateranskoj palači (Antapodosis, ibid.). „Volio je oko sebe imati zbirku lakih žena“, rekao je redovnik-kroničar Benedikt iz Soracte, a na njegovom suđenju zbog ubojstva jednog suparnika njegovo je svećenstvo pod zakletvom izjavilo da je imao incestuozne odnose sa svojim sestrama i da je silovao svoje redovnice (Anali Beneventuma iz Monumenta Germaniae, v): On i njegove ljubavnice tako su se napili na jednom banketu da su slučajno zapalili zgradu. Bilo bi teško zamisliti svećenika koji bi bio veća suprotnost svetosti: ipak, u vremenima kada je prosječan vijek papa bio dvije godine, on je zadržao prijestolje deset godina. Međutim, njegov je život iznenada i nasilno okončan kad ga je, prema pobožnim kroničarima, ubio vrag dok je silovao neku ženu u jednoj kući u predgrađu. U stvari, Svetog je Oca tako teško pretukao bijesni suprug te žene da je umro od ozljeda osam dana kasnije. Car Otto tada je zatražio da svećenstvo za nasljednika Ivana XII. izabere svećenika uglednog života, ali oni takvoga nisu mogli naći. Novi papa, Leon VIII. (963.-965.), bio je laik doveden iz „državne službe koji je podvrgnut svim zaređenjima u jednom danu“ (ibid). Današnja Crkva Leona VIII. smatra „pravim papom“, ali „njegov je izbor zagonetka“ koju se stručnjaci za kanonsko pravo nisu potrudili odgonetnuti (ibid).

KRIMINALNA POVIJEST PAPINSTVA - 3. DIO

Catholic Encyclopedia daje dodatne priče o papinoj moralnoj degradaciji: „Pape Benedikti od četvrtog do uključivo devetog (IV.-IX.) pripadaju najmračnijem razdoblju povijesti papa… Benedikta VI. (973.) bacio je u zatvor protupapa Bonifacije VII. (umro 983.) davši ga zadaviti 974. Benedikt VII. bio je laik koji je silom postao papa, istjeravši Bonifacija VII. Papa Benedikt IX. (oko 1012.-1055./1065./1085; papa 1032.-45., 1047, 1048.) dugo je izazivao skandal u Crkvi svojim razuzdanim životom. Njegov izravni nasljednik, papa Grgur VI. (1044.-46.), nagovorio je Benedikta IX. da se odrekne Katedre sv. Petra zbog čega mu je darovao vrijedne posjede.“ (Catholic Encyclopedia, i, str. 31)

Gerbert (koji će postati papa Silvestar II., 999.-1003.) je protupapu Bonifacija VII. opisao kao „grozno čudovište koje po zločinima nadmašuje sve ostalo čovječanstvo“, ali posebnu pažnju zaslužuje „skandal“ pape Benedikta IX. Njegovo ime bilo je Grottaferrata Teofilatto (Theophylact u nekim zapisima), a 1032. pobijedio je u krvavom otimanju za bogat papinski položaj. Odmah je ekskomunicirao vođe koji su bili neprijateljski raspoloženi prema njemu i brzo je uspostavio strahovladu. Službeno je otvorio vrata „papinske palače“ za homoseksualce, pretvorivši je u organiziran i profitabilan muški bordel (The Lives of the Popes in the Early Middle Ages, Horace K. Mann, Kegan Paul, London, 1925.). Njegovo nasilno i razuzdano ponašanje izazvalo je rimski narod: u siječnju 1044. stanovnici grada izabrali su Ivana Sabinskog, pod imenom papa Silvestar III. da ga zamijeni. Ali Benediktova su braća brzo istjerala Silvestra koji je spas potražio u brdima Sabine.

Benedikt IX. potom je prodao papinski položaj svome kumu Giovanniju Grazianu, koji je preuzeo papinsko prijestolje pod imenom papa Grgur VI., ali 1047. Benedikt se ponovno pojavio i objavio da natrag uzima papinski položaj. Crkva je dodala da je bio „… nemoralan… okrutan i ravnodušan prema duhovnim stvarima. Dokazi o njegovoj iskvarenosti pokazuju njegovu nezainteresiranost za vjerska pitanja, a njegovo nepoštovanje asketskog načina života bilo je dobro poznato. Bio je najgori papa nakon Ivana XII.“ (The Popes: A Concise Biographical History, ibid., str. 175). Nakon njegove smrti, grobari su odbili izraditi lijes za njega. Potajno je pokopan pod okriljem noći, umotan u tkaninu. Četiri idućih papa kratko su se zadržala na papinskom položaju, a sljedeći odlomak iz Katoličke enciklopedije prepun je dokaza o moralnoj izopačenosti čitavog svećenstva: „U vrijeme izbora Leona IX. 1049., prema svjedočenju sv. Bruna, segnijskog biskupa, cijela Crkva bila je u iskvarenosti, svetost je nestala, pravednost je umrla, a istina je bila pokopana; Simon Čarobnjak vladao je Crkvom, čiji su se pape i biskupi bili odali uživanju u raskoši i bludu. Znanstveno i asketsko obrazovanje papa bilo je žalosno, moralni standardi mnogih bili su vrlo niski, a celibat se nije posvuda poštovao. Biskupi su svoje položaje dobivali na nepropisan način, njihovi životi i riječi bili su u neobičnoj suprotnosti s njihovim pozivom, svoje dužnosti vršili su ne za Krista, već radi stjecanja svjetovne koristi. Pripadnike svećenstva na mnogim su mjestima gledali s prezirom, a njihove gramzive ideje, rasipnost i nemoralnost brzo su se širili u središtu svećeničkog života. Nakon što je crkveni autoritet postao slab u svom izvoru, morao je početi propadati i drugdje. U skladu s tim, kako je papin autoritet gubio poštovanje mnogih, rasla je ogorčenost na Kuriju i papinstvo.“ (Catholic Encyclopedia, vi, str. 793-4; xii, str. 700-03, passim)

Papa Leon IX. (rođen 1002., umro 1054.) bio je beskrupulozan pustolov koji je svoj pontifikat proveo kružeći Europom s odredom naoružanih vitezova i ostavio svijet u gorem stanju nego što ga je zatekao. Crkva ga je zvala „Lapsi“ (posrnuli) stidljivo priznajući da je „zastranio u vjeri… zabludio je nudeći žrtve lažnim bogovima (thurificati)… nije poznato zašto se odrekao svoje vjere“ (Catholic Encyclopedia, ur. Pecci, iii, str. 117).

Sv. Petar Damjan (1007.-72.), najžešći cenzor svoga doba, prikazao je zastrašujuću sliku truleži svećeničkog morala na živopisnim stranicama svoje Knjige o Gomori, neobičnom kršćanskom zapisu koji je čudom preživio stoljeća kršćanskih zataškavanja i spaljivanja knjiga. On je rekao: „Kod papa se javlja prirodna težnja za ubojstvima i surovosti. Također nisu nimalo zainteresirani za obuzdavanje svojih ogavnih strasti: mnogi su viđeni kako se prepuštaju pohoti i požudi tijela i stoga, koristeći tu svoju slobodu, čine svakakve zločine.“

Lord Acton (1834.-1902.), engleski povjesničar i osnivač-urednik The Cambridge Modern History, koji je čitav život istraživao živote papa, sažeo je militaristički stav papa primijetivši: „Pape ne samo što su bili ubojice u velikom stilu već su također ubojstva učinili pravnim temeljem Kršćanske crkve i preduvjetom spasenja.“ (The Cambridge Modern History, sv. 1, str. 673-77)

Možda su se ugledali na Isusa Krista koji je, nakon što je proglašen kraljem, izdao ovu krvoločnu zapovijed: „Moje neprijatelje – one koji me ne htjedoše za kralja – dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!“ (Lukino evanđelje, 19:27, Biblijski rukopisi s Brda Sinaj, British Museum, MS 43725, 1934.). Katolička Biblija pruža mekši pristup: „Ali one moje protivnike koji ne htjedoše da nad njima vladam, dovedite ovamo i pogubite ih preda mnom“ (Luka 19:27). Pape danas čine sve što je u njihovoj moći da prikažu Isusa kao bezazlenog vjerskog propovjednika i proroka mira, ali se pažljivo suzdržavaju od ulaska u raspravu o ovoj rečenici iz evanđelja, koja pobija sve što kršćanstvo tvrdi da predstavlja.

 

Tony Bushby

 

(377)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara