PIJANI MILIJARDERI

Hrvatska je već dugo u ozbiljnoj financijskoj krizi, zadužuje se konstantno, ako se još uopće i ima gdje zadužiti, a za to vrijeme Vlada na sve i svašta troši milijarde kuna. Tako basnoslovno zadužena zemlja, država čiju glavnicu duga neće otplatiti valjda još dvadeset generacija iza nas ne preza ni od čega da i dalje vehementno troši gomilu posuđenog novca kako bi ionako lagodan život političkog establishmenta bio još udobniji i lagodniji. I dok se s jedne strane ukidaju sva moguća radnička prava iz kolektivnih ugovora, pogotovo regresi, božićnice i uskrsnice, s druge se strane, istina na leasing, ali ipak, uzima više od dvije tisuće novih automobila, a dobro znamo kako vozila ne pokreće voda nego skupo gorivo, pa i to treba uračunati u neku užasno visoku cifru koja se olako troši. Kad smo već kod vode, ona je također izuzetno tražena roba kod političara i to gotovo bez iznimke ona u bočicama koja je u godinu i pol pijenja dosegla cifru od milijun kuna.

Preko automobila, za koje također trebaju i nove gume od još nekoliko desetaka milijuna kuna, pa preko goriva i vode, stigli smo i do deset i pol tisuća smartphonea koji će stajati dodatnih četrdeset milijuna, a zlobnici bi rekli da to i nije tako loše, jer u cijelom tom hrvatskom političkom cirkusu netko mora biti i pametan, pa makar to bio i mobitel. Priča o tehnološkim dostignućima koje naši političari jednostavno moraju imati tu ne prestaje, jer se kupuje i tri stotine novih tableta. Naravno, ne misli se na Plivadone i Andole već na najmodernija tablet računala, pa zatim su tu još i laptopi te više od pet tisuća osobnih računala, printeri i skupi toneri, a sve to je za dvije godine doseglo cifru od nevjerojatnih trideset milijuna kuna. Papiri, olovke i ostali uredski pribor, opet u dvije godine, hrvatske će porezne obveznike stajati novih više od četrdeset i osam milijuna kuna. Uz sve to treba platiti i silne higijenske potrepštine vrijedne dva i pol milijuna kuna, a mora se kupiti i cvijeće, da li samo kao bukete ili aranžmane sasvim je svejedno, kada cijena tog ukrasnog bilja dosiže skoro dvjesto tisuća kuna. Nekako nam se čini da bi bilo bolje uzeti ono plastično koje bi trajalo cijeli četverogodišnji mandat, pa ga samo povremeno oprati onim dvomilijunskim higijenskim potrepštinama i svi sretni, a ni cvijeće ne bi uvenulo.

U isto vrijeme socijalna pomoć kao i naknada za nezaposlene, kojih je svakim danom sve više, su mizerne i nisu dostatne niti za par dana normalnog života, dok plaće zaposlenih također više ne pokrivaju niti pola onoga što je potrebno da bi se barem donekle pristojno uspio preživjeti mjesec. Za bolesnu djecu novac i donacije skupljaju građani koji su i samo na rubu egzistencije, a o ovrhama računa i deložacijama da i ne pričamo jer to je već postao narodni običaj, dio hrvatskog folklora. I na svu tu bijedu i rezigniranost financijski i u svakom drugom pogledu devastiranog hrvatskog stanovništva, Vlada Republike Hrvatske je pravdajući svoje apsolutno neracionalno trošenje nedavno izdala priopćenje u kojemu između ostaloga stoji i rečenica: „Ova javna nabava prava je potvrda odgovornog ponašanja prema sredstvima državnog proračuna.“ Blago nama i proračunu.

(721)