PRAVDA JE SPORA I JOŠ UVIJEK NEDOSTIŽNA

Netko će, čitajući ovaj tekst, možda reći kako tema nije aktualna, da je već tisuću puta obrađena i da se o njoj već puno govorilo, međutim takvi događaji bez obzira o kome se radilo uvijek moraju biti aktualni, uvijek se o njima treba pričati i s njima izlaziti u javnost. Slučajnost je što se posredno ovdje govori o osobi koju su nekada svi znali, a i danas je se mnogi rado sjete slušajući pjesme Magazina iz onog njihovog zlatnog, po mnogima najboljeg vremena – o Ljiljani Nikolovski, točnije o njenim roditeljima koji su već gotovo dva desetljeća praktički beskućnici zahvaljujući neučinkovitosti i sporosti pravosuđa zemlje koja čeka ulazak u EU gdje su ovakve stvari jednostavno nepojmljive.

Priča počinje sada već daleke 1993. godine kada se Boro Nikolovski vratio iz Makedonije gdje je posjetio bolesnog brata. Vratio se u Hrvatsku, ali ne i u svoj stan na adresi Podujina 6 iz razloga koji u to vrijeme i nije bio tako rijedak – zaposjedanja stana od strane osobe koja nikakve veze sa spomenutim gospodinom nema i tada počinje bitka njega i njegove obitelji za povrat i pristup tom istom stanu. Iako ne volim u tekstove ubacivati svoja privatna, osobna iskustva, moram spomenuti kako je tadašnja Podujina ulica sa svoja tri visoka nebodera smještena neposredno pokraj Poljuda bila idealno mjesto za praćenje Hajdukovih utakmica, pogotovo ako ste na nekom višem katu, pa je se ja tako i sjećam, ali bila su to neka druga vremena, ona u kojima smo i Ljiljana i ja bili praktički djeca i površno se poznavali. Međutim, ovo spada u sferu nostalgije za djetinjstvom, a izbacivanje iz stana u krutu realnost s početka devedesetih kada se Hrvatska našla, kao žrtva beskrupulozne agresije u ratnom vihoru, ali je i sama u to vrijeme neke svoje građane učinila žrtvama dozvoljavajući da se pojedincima uskraćuje konzumirati stanarsko pravo iako za neke slučajeve uopće nije bilo razloga tako nešto napraviti.

Dakle, Boro Nikolovski prije nego što napušta Split kako bi posjetio brata koji je nedugo nakon toga umro, dobiva dozvolu za privremeno napuštanje Hrvatske od MORH-a iako je tada već četiri godine bio umirovljenik i zakonski mu tako nešto uopće nije niti trebalo. No, čovjek je želio igrati po pravilima, pa je napravio što je smatrao ispravnim i moralnim, ali kada se odlučio vratiti u svoj dom više nije imao gdje, jer je stan zaposjeo, uz blagoslov države naravno, njemu jedan potpuno nepoznati čovjek. Međutim, to očito nije bilo dovoljno pa nesretni umirovljenik i odjednom beskućnik Boro zajedno sa svojom suprugom Verom doživljava kako psihičku tako i fizičku torturu i ne preostaje mu ništa drugo nego povesti pravnu bitku za povrat osobne imovine. Ta bitka traje i danas, jer ni nakon više od četrdeset provedenih ročišta, nakon dvije pravomoćne presude hrvatskih sudskih instanci i nakon legalno pribavljene dokumentacije o otkupu stambenog prostora praktički se ništa nije pomaknulo s mrtve točke u smislu da obitelj Nikolovski konačno i uđe u svoj stan. U njemu je sada, naime, sin čovjeka koji je stan zaposjeo, pa iz njega 2004. iselio jer je dobio drugi, a Bori i supruzi Veri je rečeno kako bi mijenjanje brave i privatan pokušaj iseljenja dotičnog, sada već nezakonitog stanara, zapravo bio čin nasilnog ulaska što nije ništa drugo nego obična tragikomična bedastoća. Na koji će način i kada ova stambena farsa završiti vjerojatno nitko ne zna, bez obzira što se mnogi pitaju kako je sve to u jednoj, navodno pravnoj državi uopće moguće te se ostaje samo nadati da mnogobrojni slični ili istovjetni slučajevi nekakav svoj happy end mogu očekivati, ako ne prije onda barem onog famoznog 1. srpnja 2013. kada bi Hrvatska konačno trebala ući u zajednicu zemalja gdje su sudske odluke i njihovo izvršavanje conditio sine qua non za normalno funkcioniranje države i gdje se privatno vlasništvo tretira upravo onako kako bi se i trebalo tretirati, kao nešto što je vaše i što vam nitko ne može oduzeti.

 

(8867)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara