PRVI TEMELJI KATOLIČKOG FINANCIJSKOG CARSTVA 20. STOLJEĆA

VATIKANSKE MILIJARDE 17

Lateranski Ugovor iz veljače 1929. potaknuo je tada vladajućeg papu Pia XI. da oformi posebnu agenciju koja će upravljati novcem kojeg je fašistička Italija stavila u vatikansku blagajnu. S ovom agencijom Katolička crkva započela je novu financijsku politiku, a to su internacionalne investicije. To je bio korak koji je vodio opasnim putovima internacionalnih spekulacija i financijskih skokova, saltova i rizika. No, Crkva se perfektno snašla i uklopila u taj milje. Godina 1930. bila je, moglo bi se reći, početak nove ere u ekonomiji Katoličke crkve. Agencija Pia XI. nije bila sasvim nova, nego je zapravo bila potomak “starog roditelja” koji se zvao Uprava Dobara Svete Stolice, a osnovao ju je papa Lav XIII. 1878. godine. Ona je oformljena da se bavi financijskim poslovima promijenjene papinske ekonomije nakon gubitka teritorijalnog dominiona 1870.godine. Crkva je sada imala milijune lira na raspolaganju, pa je odmah krenula u velike investicije u samoj Italiji. Na taj način vatikanski novac je brzo pronašao put u sve tokove talijanskog financijskog svijeta trgovine, industrije, nekretnina i drugog. Proces je bio ubrzan i olakšan zbog prijateljskih i srdačnih odnosa Vatikana s fašističkim režimom. Ali i drugi ne manje važni faktori pridonijeli su uspješnim financijskim operacijama. Među njima, ova tri su bila od kapitalnog značaja:

 

a) Crkva je imala svoje vlastite banke

b) bila je izuzeta od oporezivanja

c) imala je u svojoj službi inteligentnu i spretnu mašineriju

 PRVI TEMELJI KATOLICKOG FINANCIJSKOG CARSTVA 20 STOLJECA

Crkva je direktno ili indirektno kontrolirala nekoliko banaka, među njima Banku Svetog Duha i veliku i jaku Rimsku Banku. Mussolini se složio da većina vatikanskih investicija bude oslobođena poreza, a to je dodavalo nove milijune lira onim već primljenim. I konačno, vješto, ispletena ,vatikanska, mreža, koju, su, tvorili, viša hijerarhija i laici na ključnim položajima u financijskom svijetu, opskrbljivali su vatikanske ulagače s visoko povjerljivim informacijama koje nisu bile dostupne nikome drugome. A to je Vatikanu dalo prvenstvo u vrlo unosnim poslovima i spekulacijama. Treba obavezno spomenuti podršku koju je Crkva imala od, strane, diktatorskog režima. Posto se ona ideološki identificirala s fašizmom (antikomunizam) ovaj je to i nagradio – financijski. Papinsko-fašistička suradnja i politika bila je vrlo uspješna. U narednih desetak godina nakon sklapanja Lateranskog Ugovora 1929. pa do izbijanja II. svjetskog rata 1939., milijuni su bili vrlo vješto investirani i donijeli su ogromne profite. Rast i napredak industrije bio je rezultat ratničke politike glavnog vatikanskog partnera – fašističke Italije. Jer, Mussolini je krenuo putem agresije. Nekoliko godina nakon Lateranskog Ugovora  izvršio je agresiju na Etiopiju (1936) sa blagoslovom Katoličke crkve. Biskupi i svećenici škropili su svetom vodicom trupe, oružje i ratne planove. Bio je to prizor koji je šokirao i cinične nevjernike. No, osim takve podrške Crkva je pomagala i na razne druge načine. Vatikan je dobar dio svojih lateranskih, milijuna investirao u fašističku, ratnu industriju odlično procjenjujući unosnost takovih ulaganja. Kao i svaki ulagač kojemu je glavni cilj zarada, tako je postupao i Vatikan. Moral je pritom bio sporedna i nevažna stvar. Nova fašistička kolonija Etiopija bila je vrlo privlačna Crkvi, i religiozno i financijski. Mussolini je pak bio vrlo darežljiv u obećanjima dokle god je imao podršku Crkve za svoje avanture. Dok je agresija trajala, Vatikan se bavio raznim poslovima naročito u samom Rimu koji je ubrzano rastao i širio se. U samo nekoliko godina Sveta Majka Crkva je postala vlasnik velikih stambenih blokova, raznih nekretnina i zemljišta, osobito na periferiji grada gdje se najviše gradilo. Veliki građevinski bum donosio je 100%, a gdjekad i 1000% profita. I tako je zahvaljujući svom financijskom umijeću, predviđanju i kalkulacijama, a uz pomoć fašističkog režima i svoje razgranate crkvene i laičke mašinerije, Vatikan za samo jedno desetljeće izgradio svoje novo financijsko carstvo. U onoj istoj Italiji, koja ga je pola stoljeća ranije lišila njegovog teritorijalnog kraljevstva. No, osim u Italiji Vatikan je bio vrlo aktivan i izvan nje. U protestantskim zemljama poput Nizozemske i Njemačke ,vodio je svoju politiku stjecanja izbjegavajući bilo kakve napadne poteze, jer su tišina, skrovitost i nenametljivost bile najbolje metode za prodor u eventualno neprijateljske i nesklone sredine. Gdjegod je njegovo bogatstvo i svojina bilo sigurno, Vatikan se rijetko uplitao direktno u domaće poslove dotične zemlje. To je bio slučaj s Poljskom, Mađarskom, Austrijom, Čehoslovačkom, Belgijom i drugim zemljama gdje su interesi Crkve bili sigurni, te su imali svijetlu, budućnost. Tome su doprinosile nacionalne hijerarhije i naklonost različitih vladajućih garnitura. No, gdje je takva stabilnost bila poljuljana i imovina Crkve ugrožena, tada je Vatikan intervenirao raznim oblicima pritiska – religioznim, političkim i diplomatskim, a sve poradi obrane svojih interesa. I to na prvom mjestu onih opipljivih zemaljskih interesa.

Dakle, kada je u Francuskoj sredinom tridesetih vlast preuzeo poluanarhijski komunizmom inspiriran Narodni Front, Vatikan se prepao. Narodni Front je imao polukomunistički, program i izgledalo je da će biti preteča komunističke Francuske, a komunistička Francuska bila bi gora, nego Francuska revolucija ili ateistička Francuska Republika s početka stoljeća. Stoga je Vatikan zauzeo strog stav spram vlade Narodnog Fronta. Nasuprot njemu u prvi plan je došla organizacija katoličke desnice modelirana po fašizmu, a zvala se Les Croix de Feu. Osjetio se zadah mogućeg građanskog rata. On je i buknuo, ali u susjednoj Španjolskoj gdje je slična vlada propala. Ekonomska kriza, politički kaos i atentati postali su svakodnevica. Španjolska Republika učinila je 1931. g. ono isto, što su već učinili Francuzi i Rusi u svojim revolucijama – lišila je Crkvu njene imovine. Jedna od prvih akcija Republike bila je oduzimanje svega što su posjedovali, vodećem crkvenom redu Jezuitima (Isusovci). Jer, njihova imovina bila je raznovrsna i oni su bili najmoćniji i najbogatiji crkveni red. Inače, Crkva je u Španjolskoj bila najveći i najbogatiji veleposjednik, veći i od dekadentne aristokracije s kojom je bila tako prisno povezana, da je uglavnom bilo teško razlikovati jedne od drugih, osim po odjeći koju su nosili. Republika je i jedne i druge lišila njihovih dobara, tako da je dobila oko 13 milijuna akri zemljišta koje je isparcelirala i razdijelila siromašnim seljacima. Imovina Katoličke crkve u Španjolskoj u tom vremenu (oko 1933.) po Johnu Guntheru bila je vrijedna oko 500 milijuna dolara, a većinu toga kontrolirali su upravo Jezuiti. Kad je Španjolska Republika konfiscirala crkvenu imovinu bilo je službeno potvrđeno, da je vrijednost iznosila oko 6 milijardi peseta i to prije inflacije koja je uslijedila. A ta kolosalna vrijednost je ostala i nakon sto je imovina Crkve već bila reducirana u prošlom stoljeću u dva vala antiklerikalizma. Ne treba se stoga čuditi, da je 1936. Katolička crkva stala na stranu jednog gotovo nepoznatog generala, koji se pobunio protiv Španjolske Republike. On se zvao general Franco i građanski rat je mogao započeti uz blagoslov Crkve. Da li je Republika zaslužila smrt, da li je ona bila preteča komunizma i anarhizma, da li je Franco bio u pravu u svojoj pobuni protiv republikanaca – prosudit će povijest. No, nepobitna je činjenica da je Katolička crkva podržavala pobunu i to maksimalno. Ona joj je zapravo kumovala i bila jedan od glavnih kovača planova za rušenje Republike. Tako je Vatikan (Crkva) zaboravio po tko zna koji puta vlastiti princip, a to je da vjernici moraju poštivati uspostavljenu vlast. Glavni motiv takvom ponašanju je onaj isti, prastari i vječito prisutan u dugoj povijesti Crkve, a to je – zaštita i obrana njenih interesa, ponajprije onih zemaljskih kao sto su privilegije i bogatstvo. Nakon ,krvavog, građanskog pokolja (1936-39) sa oko milijun mrtvih nacionalsocijalističko klerikalne snage su pobijedile. Crkva je pjevala Te Deum širom Pirinejskog poluotoka. Njezina imovina u Španjolskoj nije vise bila u opasnosti. Hvaljen budi Bog!

 

(Nastavlja se…)

 

(697)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara