SVETI MASOVNI TURIZAM ZA NARAŠTAJE

VATIKANSKE MILIJARDE – 8. DIO

I desilo se tako, da je početkom godine Gospodnje 1300.-te Petrov nasljednik papa Bonifacije VIII. obznanio sljedeće – posjećivanje crkava sv. Petra i Pavla u Rimu i to od Božića do Božića svakih 100 godina počevši od upravo nastupile 1300. donosi kršćanima potpuni oprost od svih njihovih grijeha. To je bilo nešto dotada još nečuto. Tko bi mogao tomu odoljeti? I tako je Burgher Mackiren iz Škotske, Manfredo Domino sa Sicilije, grof Stanislaw iz Poljske, senor Oliveras iz Španjolske, Olafson iz Skandinavije, signore Bernini iz Firence, Charles Manfroide iz Pariza… i tisuće drugih iznenada krenulo u istom pravcu i s istim ciljem – u Rim, u Sveti grad. Što je potaknulo Papu Bonifacija da iznenada donese takvu obznanu? Kakvo otkrivenje je dobio, pa da je tako širom otvorio vrata nebeskih riznica? Vrlo jednostavno – naime, došlo je vrijeme kad su hodočašća i pobožnosti Petrovu grobu silno opali, a zlatni dani najezde naivnih Saksonaca nepovratno prošli. Dodatna žalosna činjenica je bila i to, sto su lokalne hijerarhije diljem kršćanskog svijeta postale bogate i ugojene, dok je sveti otac u srcu Rima bio sve siromašniji. Riznice sv. Petra su bile gotovo prazne i nešto je trebalo učiniti. I jednog dana Providnost je nadahnula papu Bonifacija. Preko jednog starca od stotinjak godina. Ovaj, pošto je poljubio njegovo stopalo, rekao mu je, kako je i njegov pradjed došao u Rim prije sto godina da dobije oprost od sv. Petra. Čuvši to, Bonifaciju je sinula ideja i zahvalio je Bogu što mu je to rečeno na samom početku novog stoljeća. Budući čovjek od akcije, odmah je objavio Jubilej ili Jubilarnu Godinu 1300. Na čuđenje, veliku radost i divljenje svih u Rimu. Dobra djeca Majke Crkve nisu htjela propustiti ovakvu životnu priliku za oproštenje svih njihovih grijehova i nisu oklijevali poći u Rim. Iz svojih sela, gradova i zemalja tisuće su krenule put Rima. Evropa je doživjela masovne pokrete kao nikad do tada i sve to zbijeno u jednu kalendarsku godinu. jedan suvremenik očevidac je izjavio da je znalo biti i do 200.000 hodočasnika dnevno u Rimu. Mnogi su bili naprosto pregaženi u općoj gužvi i metežu. Ali, hodočasnici nisu dolazili u Rim samo po oproštenje i odrješenje od grijeha, nego i da odaju svoju zahvalnost sv. Petru i Pavlu. Ne samo u molitvama, nego i u srebrnjacima i zlatnicima. Kardinal Gaietano, papin nećak, kaže da je njegov ujak Bonifacije dobio više od 30.000 zlatnih florina od oltara sv. Petra i preko 20.000 od oltara sv. Pavla. A on kao papin nećak je pouzdan izvor, zar ne? Povjesničar Ventura kao očevidac koji se i sam molio kod svetih oltara opisuje, kako su dva čuvara danonoćno stajali i sakupljali bezbrojne novčiće kojima su oltari bili zasipani. Jubilarna Godina pape Bonifacija postigla je fantastičan uspjeh i riznice sv. Petra su bile obilno popunjene. Ali Bonifacijevi nasljednici su se duboko zamislili. Naime, neki od njih se nisu mogli ni nadati da će vidjeti početak novog stoljeća, što zbog starosti, to i zbog učestalog običaja onog vremena, da se životi papa skraćuju uz pomoć otrova ili bodeža. Osim toga, i pohlepni i zavidni nećaci su znali svoje ujake i stričeve pape naprasno poslati na onaj svijet. I tako početkom 1343.g. papa Klement IV. izdaje Bulu u kojoj obznanjuje, da zbog kratkotrajnosti ljudskog života skraćuje razmak između dvije Jubilarne Godine sa 100 na 50 godina. Onda 1346. izdaje novu Bulu u kojoj tvrdi, da on ima kontrolu nad budućim životom. Pa tako on može narediti anđelima, da oslobode iz čistilišta duše i onih koji ne bi stigli u Rim nego bi umrli na putu.

Ova Klementova obavijest postigla je golem uspjeh, jer treba podsjetiti da su putovanja u ono vrijeme bila opasna i riskantna. Većina je putovala pješice, tek poneki na konjima, razbojnici i lopovi vrebali su u zasjedama, a glad i bolesti su napadali čitavim putem. Da stvar bude gora, još se pojavila i Crna Smrt (kuga) koja je desetkovala pučanstvo Evrope. Sve u svemu, svaki deseti hodočasnik mogao je računati da će se kuci vratiti živ. Ipak i usprkos svemu tome i ovaj 2. Jubilej napunio je papinske riznice iznad svih Klementovih snova i nadanja. Ali mnogi nisu mogli doći u Rim po oproste usprkos njihovoj čežnji. Papa je slušao, razmišljao i u svojoj očinskoj brizi za duhovno dobro svoje udaljene djece dosjetio se rješenju. Naime, i oni mogu dobiti oprost grijeha i to bez putovanja u Rim.. Kako? Jednostavno tako da plate koliko bi to nepoduzeto putovanje koštalo, a što se moglo lako izračunati. Zahvaljujući papinom shvaćanju i razumijevanju da nas uvijek nešto može spriječiti u dobrim nakanama, ustanovljena je praksa “izuzeće od hodočašća”. To je papa započeo s okrunjenim glavama – kraljem Engleske, Francuske, Ugarske i Cipra. Ovi kraljevi i kraljice su se papi kraljevski i zahvalili za poštedu od napornog i dugotrajnog putovanja i to sa darežljivim pošiljkama solidnog zlata i srebra. Papin veleposlanik na Siciliji prvi je sproveo ovaj naputak. On je izuzeo od hodočašća tridesetak osoba, tako što su one platile onoliko koliko bi eventualno putovanje koštalo. Zbog svih prednosti i koristi koje su imale obje strane, i crkvena i pokajnička, ova praksa je brzo saživjela i raširila se kršćanskim svijetom. Fantastičan uspjeh Jubilarnih Godina potaknuo je hijerarhiju i u drugim zemljama da kopira pape i slijedi njihov primjer. Tako su biskupi i nadbiskupi proglašavali Jubileje sa istim oprostima koji su se inače dobivali samo u Rimu. To je već postalo vrlo neugodno za pape, pa je papa Martin V. zaprijetio izopćenjem svakom biskupu koji bi proglasio bilo kakav Jubilej. Po njegovoj prosudbi njima su bili dostatni redovni lokalni prihodi. Jubilarna 1450. bila je opet vrlo uspješna i plodna. Prihod je bio toliki da je papa Nikola V. dao iskovati prigodan novac nazvan “jubilarac”. Papa Pavao II. godine 1470. skratio je razmak između dva Jubileja sa 50 na 25 godina. Da bi stimulirao dolazak hodočasnika u Rim (jer ih je previše ostajalo kod kuća zbog “izuzeća”) on je ukinuo sve druge dodatne oproste. Ali usprkos ovim mjerama Jubilej 1475. nije postigao naročit uspjeh. Ipak, ova praksa “izuzeća od hodočašća” je i dalje nastavljena. Crkvi su od toga pristizali pozamašni iznosi koji su ovisili o statusu, bogatstvu i dostojanstvu “izuzetog hodočasnika” i kretali se od četiri zlatna florina za vise plemstvo i svećenstvo do jednog florina za običan puk. Za vrijeme Jubileja godine 1500. vladajući papa Aleksandar VI. (Borgia) poznat po svojoj pohlepi za novcem i nemoralnosti, odlučio je dodati neke novotarije za hodočasnike. Pa je tako uveo ceremoniju “otvaranje svetih vrata” , a da nikome nije bilo jasno što je to ustvari. Nakon uzaludnog traženja takvih vrata u bazilici sv. Petra, papa i njegovi arhitekti su na brzinu prepravili i udesili jedna vrata kako nadolazeći pokajnici ne bi bili razočarani. Da bi zaradio što vise Aleksandar je uveo i druge novosti, pa je bazilika sv. Petra postala prava “burza” na kojoj su prodavani, preprodavani i razmjenjivani oprosti i otpusti, zasluge i druge religiozne privilegije. Petnaest stoljeća ranije Krist je rastjerao trgovce iz Hrama, optužujući ih da su Božju kuću pretvorili u razbojničku spilju! Nezadovoljan s prihodima Aleksandar je 1501. počeo sakupljati novac po Evropi i to tako, što je posvuda razaslao svoje legate da prodaju i rasprodaju indulgencije (oproštajnice). Godina Gospodnja 1500. bila je zadnja Jubilarna Godina prije Reformacije. Besramna prodaja indulgencija po Njemačkoj, kao i druge zlouporabe i pokvarenost u Crkvi bili su veliki “trn u oku” jednom njemačkom redovniku. Sve to potaklo ga je da prikuca svojih 95 Teza na vrata katedrale u Wittenbergu.

(1081)