TEATAR APSURDA

Dokle smo došli kad se prebijaju novinari ili oni koji pišu o svojim uvjerenjima kakva god ona bila. Dokle smo došli kad čovjek ne smije reći da mu se ne sviđa grozna, doslovna čerga u centru Zagreba i nitko se ne usudi izreći da u ovoj zemlji postoje jednakiji od jednakih, ako smo uopće bili ikada jednaki. Dokle smo došli kad nam svih ovih godina politiku vode zapravo ljudi na pragu zatvora ili puno onih koji su taj prag prešli. A što će nam se dogoditi nakon izbora za Parlament ne smijem niti pomisliti. Jedino nas može utješiti sreća u nesreći da se više nema što ukrasti jer je odavno sve uništeno. Mladi bez perspektive, stariji žive iz dana u dan i ne vide ništa bolje od ovoga što sad imaju. Za što smo se borili i za što danas živimo, bez ideala, bez nade u bolju budućnost. Jadna je takva zemlja u kojoj su najvažnije vijesti sastanak skupine ljudi koja ucjenjuje sve živo oko sebe, bilo ultimatumima i ucjenama, bilo u rušilačkom pothvatu na hrvatske svetinje kroz stoljeća. Čovjek jedino može biti frustriran i žalostan zbog svega što se događa, a ne želim niti pomisliti što nas tek čeka. Svjedoci smo da jedna skupina ljudi dozvoljava sebi nezakonito priključivati struju i vodu onima kojima su iste isključene, zbog čega je meni osobno žao tih koji struju i vodu nemaju, ali u normalnoj bi zemlji to odmah bilo sankcionirano dok u ovom cirkusu od države sve prolazi bez posljedica. Ista ta skupina nadobudnih električara i vodoinstalatera aplicira na ulazak u klupe Sabora, pa se pitam što će tek tada sve raditi, možda uvesti totalnu anarhiju ili bilo što slično.

TEATAR APSURDA

 

Ništa manje ružno ne ponaša se ni ona manja skupina branitelja koja uporno govori kako predstavljaju sve branitelje iako nemaju apsolutno nikakvog utemeljenja za takve tvrdnje. Nose plinske boce po centru Zagreba i ne bi me čudilo kada bi ih i upotrijebili ukoliko tako nešto puhne nekoj budali koja glumi ni sam ne zna što s tim putujućim bombama. Katolička crkva je potpuno zaboravila svoje poslanje i ono za što bi trebala postojati, pa se i ona već godinama aktivno uključi u svaku bedastoću političke naravi. Na sve to vlast gleda potpuno indiferentno kao da se radi o nekoj tragičnoj predstavi u nekom teatru apsurda, ali to je nažalost naša stvarnost i mi je živimo vjerujući kako će se netko konačno probuditi i prekinuti to otvoreno divljanje po ulicama nekih hrvatskih gradova. I umjesto da se rješavaju gorući problemi ovoga napaćenog naroda, mi iz naftalina izvlačimo kojekakve opskurne udbaše, raspravljamo o ustašama, partizanima, četnicima i tako u nedogled valjda još daljnjih dvadeset godina, a možda i duže. Uskoro će i predizborna kampanja, koja neslužbeno već traje, pa će biti zabavno još malo slušati o tome tko je veći Hrvat i u kojoj stranci ima više bivših komunista, jer čisto sumnjam da će se one brojčano najjače stranke baviti time što ćemo nakon izbora jesti i kako ćemo živjeti. Kako god bilo, ovaj cirkus neće prestati tako brzo i tek tako, a jedino što nas može utješiti je da nam valjda gore ne može biti. Ili ipak možda može.

 

(1084)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara