UDRUGA KOPAČA PO KONTEJNERIMA

U Hrvatskoj postoji mali milijun udruga, ali ova jedna je specifična po puno stvari. Naime, nije registrirana, bar ne službeno, ne dobija novac iz proračuna, ne slika se po nikakvim televizijama, naprotiv, bježe da ih nitko ne primijeti. Svako jutro kad na svom balkonu pijem kavu vidim ih kako sramežljivo i brzo prekopavaju po kontejnerima usput pogledavajući okolo da li ih netko vidi. Stoga bi ih stvarno trebalo registrirati jer su se već formirali sami, da ne postoje samo fiktivno nego, na našu žalost, a na državnu sramotu, zaista egzistiraju i to sa članstvom koje raste brzinom svjetlosti. Neki od njih već su se udomaćili po pojedinim kontejnerima i uvijek tamo traže bilo što korisno, a koliko vidim kod njih vlada neki prešutni sporazum, pa ne odlaze u one koji su drugi već rezervirali. Hrvatska je inače i socijalna država što se apsolutno po ničemu ne vidi, jer i oni koji rade i primaju plaću više ne mogu preživjeti, a kamoli netko tko živi na socijalnoj pomoći, nedostatnoj da bi se platile režije, a kamoli živjelo od toga. Imam jednog takvog prijatelja te svako malo na društvenim mrežama, a koristim priliku i ovdje, tražim za njega odjeću i obuću kako bi čovjek barem nešto imao. Ljudi bacaju svakojake stvari, a njemu bi itekako dobrodošle.

UDRUGA KOPAČA PO KONTEJNERIMA

Ti kopači po kontejnerima zapravo su naši susjedi, nisu nikakvi izvanzemaljci, vidim da ljudi ostave kruh sa strane i on nestane  brže nego što je postavljen. Strašno je to gledati, ali to je naša surova stvarnost. I dok se političari prepucavaju oko novog imena Sabora, pokroviteljstva na Bleiburgom, obični i mali ljudi su primorani na ovakve sramotne stvari. Pučke kuhinje i socijalni dućani imaju sve manji priliv robe, jer je sve više onih koji ne mogu donirati ništa jer ni za sebe nemaju. To je ta tužna slika koju svaki dan gledam i naravno razmišljam kako bi meni bilo da se u takvoj situaciji nađem, jer kako kod nas sve to ide nikada nisi siguran što te sutra čeka. Ti ljudi koji su danas primorani u kontejnerima tražiti hranu, odjeću, obuću, boce, nekada su normalno živjeli od svoga rada, danas to više ne mogu. Među njima ima mladih i starih, umirovljenika i nezaposlenih, ali i onih zaposlenih koji jednostavno nemaju od čega živjeti, a Hrvatska je, ponavljam, socijalna država, barem na papiru stoji tako, praksa međutim pokazuje nešto sasvim drugo. I dok se među onima koji bi trebali osigurati tu socijalnu državu lamentira u sasvim nebitnim stvarima za život nas običnih smrtnika, ja ću i dalje svako jutro pijući kavu na svom balkonu viđati ljude kojima i komad staroga kruha znači pravo bogatstvo, te se u sebi nadati kako se to meni nikada neće dogoditi, ali kako je krenulo, sve je moguće.

 

(107)

Facebook komentari

komentara