UGOVORI S VRAGOM

„Ako bilo koja strana od visoko ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati , započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.“

Tako glasi zadnja rečenica na kraju Ugovora sa Svetom Stolicom, a Vatikan naravno nije lud da je mijenja jer im odgovara ovakvo stanje, a Hrvatska je jedina zemlja koja je glupošću svog prvog predsjednika i njegovih vrlih savjetnika te općepoznato socijalno neosjetljive Hrvatske biskupske konferencije sklopila ovako štetne ugovore po svoju državu. Čak se ni tadašnja opozicija nije oglasila uživajući valjda u ulizivanju onome tko je Hrvatsku, nakon Islanda, prvi priznao jer su i oni željeli biti veći katolici od samog pape. Samo naivni mogu vjerovati kako će se nešto promijeniti kao što su naivni bili i oni koji su povjerovali sadašnjoj vlasti koja je u nekoliko navrata kroz predizbornu kampanju najavljivala revidiranje tih, po Hrvatsku pogotovo u ovakvoj situaciji, užasno štetnih i gotovo lihvarskih ugovora koji se zasigurno nikada neće promijeniti jer je Vatikan sav sretan u svoj posjed dobio jednu koloniju koja se zove Hrvatska, zahvaljujući svim onim uvlakačima na čelu sa vjerski odjednom prosvijetljenim Franjom Tuđmanom na čelu, osobom koja je cijeli svoj život prezirala Crkvu i sve što s njom ima veze. Ništa manje licemjerni nisu bili ni oni koji su tada sjedili u Hrvatskom saboru i takve sramotne ugovore ratificirali želeći time valjda i oni pokazati kakvi su veliki katolici odjednom postali, napravivši od Hrvatske najkatoličkiju zemlju na svijetu što im je valjda bio i cilj u njihovoj glupavoj svijesti i savjesti koja je očito bila na šetnji po Markovom trgu dok su dizali ruke za ovako nešto. Danas, dva desetljeća poslije, itekako osjećamo posljedice te bedastoće, a čisto za ilustraciju samo ću navesti da je u zadnjih dvadeset godina u Hrvatskoj izgrađeno više crkava i ostalih vjerskih objekata nego u čitavom dvadesetom stoljeću. Postavlja se pitanje koliko je za to vrijeme izgrađeno staračkih domova, škola ili vrtića i ostalih društveno korisnih objekata? U prilog tezi da se Hrvatska niti u kojem slučaju ne želi zamjeriti Svetoj Stolici, od koje ja zaista ne znam kakve koristi ima, govori i činjenica kako se novi ministar obrazovanja odlazi konzultirati s Bozanićem i ostalom crkvenjačkom kamarilom oko toga kakvo bi obrazovanje u Hrvatskoj trebalo biti, jer ako Katoličkoj crkvi ne odgovara neki modul zdravstvenog ili građanskog odgoja, čemu im se zamjerati i inzistirati na njemu.

U tim Ugovorima s Vatikanom stoji jedna potpuno nevjerojatna rečenica koja kaže kako je sve to nezamjenjiva povijesna  sadašnja uloga Katoličke crkve u hrvatskom narodu i da većina tog istog naroda pripada Katoličkoj crkvi, dakle nešto što se prisvaja i podrazumijeva samo po sebi. Odakle im pravo uopće reći da je netko tko je kršten kao beba, što znači ne svojom vlastitom voljom, pripadnik nečega i odakle većina tih pripadnika svim silama pokušava izaći. Sasvim je nešto drugo popis stanovništva gdje se ljudi većinom potpuno deklarativno izjašnjavaju kao katolici, ali reći i napisati u službeni dokument da netko negdje pripada samo zbog nekog čina obavljenog dok nije niti svjestan da postoji je krajnje glupo i nadasve bezobrazno prema onima koji to ne žele, zapravo neće pripadati toj organizaciji kao što ne žele pripadati niti jednoj stranci, pa često niti svojim muževima ili ženama pa se rastaju, jer ljudi koliko god pobožni bili, koliko god vjerovali ne žele biti ničija svojina.

Postoji još jedna bitna činjenica, a to je da Hrvatska nije klerikalna nego sekularna država po Ustavu Republike Hrvatske. Ne obazirući se uopće na tu vrlo važnu činjenicu i ustavnu odredbu o odvojenosti Crkve i Države, pa nije loše još jednom ponoviti, Vatikan je zapravo napravio svoju koloniju ovdje, a sekularnu Hrvatsku najkatoličkijom zemljom na svijetu zahvaljujući naglo konvertiranom Tuđmanu, Juri Radiću, Adalbertu Rebiću i ostaloj crkvenoj kamarili koja ima ogroman utjecaj u društvu, gura se svugdje gdje joj uopće nije mjesto, obilno se financira iz ionako nikakvog hrvatskog proračuna i ima toliko raznih povlastica, izuzeća od plaćanja pojedinih poreza, neizdavanja računa za sve njihove aktivnosti gdje zarađuju novac kao što su vjenčanja, krštenja ili sprovodi. Jure Radić i kompanija su tim Ugovorima od zemlje stvorili smiješnu vjersku provinciju najmoćnije i najbogatije države na svijetu gdje je na čelu neprikosnoveni zemaljski vladar papa.

A sada bi se trebalo malo pozabaviti tim izuzetno štetnim Ugovorima, pogotovo što se obrazovanja tiče, jer sadašnji ministar Mornar, kao što je već rečeno, svoje prve poteze vuče kroz neke polutajne kružoke sa kardinalom Bozanićem i ostalom ekipom. Dakle, kao što rekoh, ne bi bilo loše vidjeti što je to Hrvatska potpisala s Vatikanom, barem neke njegove dijelove, uzevši naravno u obzir da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj crkvi. Pa evo par članaka iz tih famoznih Ugovora, pogotovo onih koji se tiču obrazovanja.

Članak 1.

1. Republika Hrvatska u svijetlu načela o vjerskoj slobodi, poštuje temeljno ljudsko pravo roditelja na vjerski odgoj djece te se obvezuje da će u sklopu školskog plana i programa i u skladu s voljom roditelja i skrbnika jamčiti nastavu katoličkog vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta.
2. Odgojno-Obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimati će u obzir vrijednosti kršćanke etike.

Članak 2.

1. Poštujući slobodu savjesti i odgovornosti roditelja za odgoj svoje djece, svakome je zajamčeno pravo izbora vjeronauka.
2. Školske vlasti u suradnji s crkvenim vlastima omogućiti će roditeljima i punoljetnim učenicima da izaberu vjeronauk pri upisu u školu na način da njihova odluka ne bude povod bilo kakvom obliku diskriminacije na području školskog djelovanja.
3. Ako bi roditelji i punoljetni učenici željeli promijeniti odluku o kojoj se govori u stavku 1. ovog članka, dužni su o tome pismeno obavijestiti školu prije početka nove školske godine.

Članak 3.

1. Katolički vjeronauk predaju kvalificirani vjeroučitelji (o tome bi se dalo pričati –  opaska autora) koji su po sudu crkvene vlasti prikladni za to i koji zadovoljavaju odgovarajuće odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske pridržavajući se svih dužnosti i prava koji iz toga proizlaze.

Članak 5.

Katolička crkva može slobodno priređivati predavanja i poduzimati djelatnosti duhovno – vjerskog obrazovanja u sveučilišnim ustanovama, u dogovoru s nadležnim tijelima sveučilišta.

Članak 6.

1. Republika Hrvatska snosi troškove izradbe i tiskanja udžbenika vjeronauka i organizira izdavački postupak u skladu s postojećim odredbama za ostale školske udžbenike.

Članak 7.

1. Mjerodavne vlasti na crkvenom i državnom području, prema vlastitim nadležnostima, bdiju da se vjeronauk u školi i vjerski odgoj u predškolskim ustanovama i u sadržajnom i u didaktičko – metodičkom pogledu održava kvalitetno i u skladu s propisima crkvenoga i državnoga zakonodavstva.
2. Vjeroučitelji će obdržavati crkvene zakone i odredbe u pitanjima sadržaja vjerskog odgoja i obrazovanja; što se ostaloga tiče obdržavati će odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske i poštivati stegovne odredbe odgojne ustanove u kojoj djeluju.

Članak 8.

1. Katolička crkva ima pravo osnivati škole bilo kojeg stupnja i predškolske ustanove i njima upravljati prema odredbama kanonskog prava i zakonodavstva Republike Hrvatske.

Ovo su naravno samo neki dijelovi tih Ugovora, ali dovoljno je i ovo malo vidjeti pa shvatiti o čemu se zapravo radi. S druge strane hrvatski nadbiskup Nikola Eterović svečano objavljuje radosnu vijest kako su u Zagrebu 19. prosinca 1996. potpisana tri Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, gdje je jedan o pravnim pitanjima, drugi o suradnji na području odgoja i kulture i treći o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske koji su službeno stupili na snagu 9. travnja 1997. godine. Eterović ističe i posebno naglašava kako su ugovore potpisali predstavnici dvaju subjekata međudržavnog prava te zato i imaju međudržavnu pravnu vrijednost. Treba napomenuti i kako pravna vrijednost međunarodnih ugovora nadilazi zakone svake države, pa u slučaju neslaganja postojećih zakonskih odredaba prevagu imaju zakonske odredbe međunarodnog značenja. Nadalje, Nikola Eterović s ushićenjem objavljuje kako ti Ugovori Katoličkoj crkvi jamče pravnu sigurnost jer se ona na taj način može slobodnije posvetiti dušobrižništvu i promaknuću čovjeka i društva bez bojazni da bi mogla biti izvrgnuta samovolji i hirovima političkih i uopće građanskih vlasti.

Kamo sreće da su u Hrvatskoj na taj način zaštićeni trudnice, invalidi, radnici i svi ostali čija se prava iz dana u dan smanjuju upravo zahvaljujući toj samovolji i hirovima političkih struktura svih boja i svjetonazora kroz ova nešto više od dva desetljeća hrvatske samostalnosti. Nadbiskup Eterović u svom elaboratu čak slavodobitno preporuča državama koje još nisu uredile odnose s Katoličkom crkvom, po svemu sudeći na njihovu sreću, da to svakako učine po uzoru na Hrvatsku, točnije da Ugovori između Republike Hrvatske i Svete Stolice mogu poslužiti kao primjer i poticaj ostalima. Naravno da niti jedna zemlja nije bila toliko blesava i naivna pa se u tu avanturu, iz koje praktički nema izlaza, nije upustila.

(1112)