UPRAVLJAJU LI DOGME REPUBLIKOM HRVATSKOM?

Autor: Udruga David

Zašto mnogi vjeruju da se Međudržavni ugovori RH i Svete stolice ne mogu vratiti u nadležnost institucija RH?

Masa radnika završava bez egzistencije na ulici a Katolička crkva se bez milosti  bori da sačuva sve svoje privilegije nehumano potpisanim ugovorima. Jesu li hrvatski građani kao i slučaju INA – MOL izigrani, izdani,  prodani i pretvoreni u podanike. Jesu li postali taoci svojih svjetovnih i duhovnih vođa. Zašto se većina uporno drži Isusovih izrečenih riječi: “SLIJEPCI VODE SLIJEPCE”, vjerujući u crkvenu dogmu -“ako vjeruješ u crkvu vjeruješ u Boga”.

Ugovori Republika Hrvatska – Sveta Stolica

Postoje četiri međunarodna Ugovora Sveta Stolica – Republika Hrvatska:

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture; ratificiran 24. siječnja 1997.

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske; ratificiran 24. siječnja 1997.

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima; ratificiran 9. veljače 1997.

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima; ratificiran 4. prosinca 1998.

Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama između Vlade RH i HBK; potpisan 1999.

Bitni elementi spomenutih Ugovora koji su zasigurno pravno sporni su:

Odredba iz Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture kojom se iskazuje da će »odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimati u obzir vrijednosti kršćanske etike«.

Rimokatolička crkva nije kršćanska već KATOLIČKA crkva, pa prema tome ovaj Ugovor je ništavan sam po sebi jer ne sadrži bitan sastojak Ugovora a to je dokaz življenja katolika po moralno-etičkom kodeksu kršćanstva.

Povijesna uloga Crkve

Nadalje, obrazloženje da su oboje strane pri sklapanju imale u vidu »nezamjenjivu povijesnu i sadašnju ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj u kulturnom i moralnom odgoju naroda, i njezinu ulogu na području kulture i obrazovanja« te da »većina građana Hrvatske pripada Katoličkoj crkvi«, apsolutno ne stoji.

Povijesna nezamjenjivost nije i ne može biti pravno bitan sastojak ugovora jer je riječ samo o proizvoljnom tumačenju povijesti ali ne i o činjenici koja je relevantna u međunarodnom pravu.

Termin „moralni i kulturni odgoj naroda“ navodi nas na istovjetni zaključak: ova odrednica nema nikakvu pravnu snagu u Ugovorima.

Pripadnost Katoličkoj crkvi

Nadalje, konstatacija da »većina građana Hrvatske pripada Katoličkoj crkvi« je u suprotnosti s odredbama Ustava.

Kakvi su to Ugovori iz kojih je moguće osporiti više segmenata poput financiranja Vatikana – druge države sazdane na prijepornim pravnim, sociološkim, moralnim, etičkim i povijesnim osnovama.

Nameće se daljnje pitanje: nije li građanima koji ne žele katolicizam kao nadogradnju a ne temelj svoje osobnosti kroz Ugovore nametnut protupravni čin za koji su (opet protupravno) čak dužni plaćati državi naknadu koja se ne tiče pravnog poretka Republike Hrvatske, već pravnog poretka Vatikana?

Ustav ili Kanonski zakonik

Možda možemo ovu situaciju nazvati svojevrsnim tihim „državnim udarom“ na pravni poredak RH stoga što su bitni elementi Ugovora protivni volji naroda? A volja naroda je Ustav RH, a ne kanonski Ustav Vatikana? Postavlja se i pitanje kršćanskih načela koji su u suprotnosti s katoličkim: financiranje dušobrižništva nad vojnim i policijskim postrojbama (iako je kršćanstvo jasno u svojim načelima koje se tiče ovog segmenta: „Tko se mača laća od njega će i poginuti!“).

Imovina Katoličke crkve

Sporan je i način stjecanja imovine koju Crkva traži od države kao povrat. Kako može jedan veleposjednik kao što je Crkva stajati uz bok svjetskim korporacijama a zalaže se za katolička načela koja bi, barem po crkvenim izjavama trebala biti – kršćanska?

Katolicizam ili kršćanstvo

Katolička crkva ne zna što je kršćanstvo jer je osnova za proglašavanje nečega kršćanskim život u skladu s tim načelima – a ne mrtvo slovo na papiru od kojega nitko nema koristi.

Sveta Stolica kao međunarodni pravni subjekt

Da li je Sveta Stolica međunarodni pravni subjekt? Sveta Stolica kao subjekt međunarodnog prava predstavlja međunarodnopravni subjekt sui generis ( u prijevodu svoje vrste – to su ugovori koji se ne mogu podvesti ni pod jedan od postojećih ili više postojećih ugovora, nego se radi o ugovorima posebne vrste sa samosvojnim značajkama).

Ugovori stavljaju Republiku Hrvatsku u položaj podređenosti. Kanonski zakoni se izjednačavaju s Ustavom RH?

Kanonski zakonik je katolički (a ne kršćanski) zakon te je u suprotnosti s odredbama samih Ugovora u kojima se spominju kršćanska načela, a ista su bliža Ustavu RH nego Katoličkim propisima. No svejedno, kršćanstvo nije Zakon RH, već je to Ustav RH.

Papa kao poglavar države

Zasebno je pitanje uloge pape kao svjetovnog poglavara jedne države a ne kao duhovno-religijskog vođe. Iako je papa svjetovni poglavar države, on je ipak poseban subjekt međunarodnog prava, a ta posebnost je sadržana u tome što on pri sklapanju konkordata ne nastupa posve kao vanjski čimbenik, nego kao zastupnik podanika neke države, u konkretnom slučaju građana (katolika – vjernika podložnih Vatikanu) na teritoriju Republike Hrvatske.

Papa Benedikt XVI zastupa državljane RH kao vladar druge države pred Vladom RH kao da ona ne postoji – za ovu činjenicu uzima iz proračuna RH tristo milijuna kuna. Sve ovo zbog Ugovora sklopljenih između Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Odgovornost Republike Hrvatske kao pravnog subjekta

Država bi u svjetlu vlastitog suvereniteta trebala eksplicitno odbiti pravo papi da zastupa njezine državljane, budući da je ona sama jedini subjekt međunarodnog prava ovlašten za zastupanje svojih državljana. Katolički vjernici Hrvatske su doslovce po definiciji podanici vladara druge, strane države jer se ona, pod vodstvom pape, kao svjetovnog, a ne duhovnog vladara u konkretnom slučaju, brine materijalno za njih jer je to definirano ugovorima koji osiguravaju materijalnu potporu Crkvi.

Ništavnost (ne)odgovornosti Svete Stolice kao pravnog subjekta

Po Ugovornoj teoriji po kojoj su i potpisani Ugovori između RH i Svete stolice kardinali i biskupi su dužnosnici-katolici Vatikana podređeni papi. Katolicizam koji sebe označava kršćanskim u naravi to i nije – kršćanstvo je provođenje kršćanskih postulata u svakodnevnom životu pa tako i poštivanje pravednosti u pravu!)

Podanici plaćaju za svoje podaništvo drugoj državi – Vatikanu i u tom slučaju to nema veze s Crkvom Hrvatske – jer je po tome i ona podanička Crkva i nema svoju samostalnost – katolici su u dvostrukom podaničkom odnosu – spram države koja njihova višemilijunska sredstva daje drugoj državi u kojoj su po definiciji iz Ugovora isto – PODANICI!!!

Odgovornost političara

Ipak, političari (a oni nisu zakonodavna i sudska vlast) zbog različitih političkih interesa ulaze u međunarodnopravne režime sa Svetom Stolicom i prešutno priznaju pravo papi da zastupa njezine državljane u svojstvu vjernika.

PREŠUTNO priznavajući papi vlast na teritoriji Hrvatske politička vlast ignorira Ustav Rh koji je jasan u svojim člancima 40 i 41.

Ustavnost Ugovora

Temeljni akt međunarodne organizacije (ustav) po samoj svojoj prirodi mora biti obvezujući pa stoga ne može biti nešto iznad toga što će obvezujuću prirodu ustava poništiti.

Pitanje ustavnosti Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske bilo je predmetom ispitivanja od strane Ustavnog suda, no Ustavni sud je zaključio kako nije nadležan za ispitivanje materijalne ustavnosti međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom iako je pravna znanost istaknula mnoge prigovore neustavnosti. Takvom (pre)uskom interpretacijom ustavne norme iz čl. 128. Ustava Republike Hrvatske, Ustavni sud je ostavio hrvatski pravni poredak u ustavnopravnom limbu ne pruživši odgovor na istaknuti prigovor neustavnosti konkordata.

Što bi se dogodilo da Vatikan prepusti svoje državljane – kardinale, biskupe i gardu upravljanju Vladi RH i za to još plati RH? Da li bi to bilo moguće?

Odgovornost sudske vlasti (Ustavnog suda)

Ustavni sud koji bi trebao tumačiti Ustav pilatovski pere ruke i prepušta svojim tumačenjima Ustava upravljanje narodom RH putem međunarodnih ugovora vladaru druge države i to sve na teritoriju Republike Hrvatske.

Sloboda vjeroispovijesti predstavlja jedno od temeljnih ustavnih prava modernih država. Religija je privatna stvar i ne može joj se dati status međunarodnog pravnog subjekta jer je po Ustavu vjeroispovijest stvar osobnog odabira, a ne državnog ustroja neke religije, u konkretnom slučaju Katoličke crkve.

Odgovornost državnih organa općenito, pitanje suvereniteta

Države su same pristale na činjenicu da će njihove vlastite državljane u odnosu prema vlastitim organima zastupati jedan drugi međunarodnopravni subjekt što je klasičnom pojmu suvereniteta nezamislivo (postavimo samo pitanje biskupije zadarske – ona je direktno pod upravljanjem Vatikana).

Drugo pitanje predstavlja je li takvo uređenje ustavnopravno prihvatljivo sa stajališta unutarnjeg (npr. hrvatskog) prava.

Međunarodni ugovori su dio unutarnjeg pravnog poretka, po pravnoj su snazi iznad zakona, ali ne i Ustava.

Članak 3. Ustava kazuje:

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

Nadležnost Suda u Haagu

Haški tužitelj Brammertz bi trebao po službenoj dužnosti izvšiti preliminarno ispitivanje kaznene odgovornosti potpisnika Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Neustavna privilegiranost

Dok neki autori smatraju konkordatima samo one međunarodne ugovore kojima se pravni položaj Katoličke crkve u određenoj državi regulira jednim jedinstvenim ugovorom, mi smo bliži shvaćanju konkordata kao svakog sporazuma kojima se Katoličkoj crkvi osiguravaju određeni privilegiji, a tada izlazimo iz okvira Ustava koji ne poznaje privilegiranost već sekularni značaj Ustava RH.

Čini se da se sekularni dio hrvatskog društva poziva na odvojenost države i crkve kada je riječ o vođenju državne politike jednako često kao što se kler poziva na vjerske slobode i prava vjernika na vjerovanje u političkom životu. Takav položaj, bar kada je riječ o Katoličkoj crkvi, ostavlja otvorenim prostor dualne interpretacije stvarnosti pravne države pa time i ustavnopravna formulacija odvojenosti crkve od države postaje sasvim neodređena.

Ta neodređenost je faktična, suprotno često korištenoj širokoj interpretaciji ustavne odredbe o odvojenosti crkve i države. Potonja odvojenost nema utemeljenja u hrvatskom zakonodavstvu, na kojeg treba gledati u cjelini i u skladu sa političkom praksom i običajima, a ne isključivo u kontekstu jedne specifične ustavne odredbe. Za razliku od drugih vjerskih zajednica, Katolička crkva ima pravo na izuzetak s obzirom da ona nije samo tvorevina koja je sazdana isključivo od korpusa vjernika, već je Svetoj Stolici, kao njezinoj okosnici upravljanja, priznat politički značaj države u međunarodnom pravnom poretku. Dakle kanonski su propisi postali u praksi politički pravni propisi a zaključak je da katekizam tada pripada generaciji političkog programa a ne sustavu kršćanskog obrazovanja i nauka.

Zaključak

Vidimo da je katolicizam pokret – stranka, odnosno drugo ime za političko djelovanje Vatikana na teritoriju Hrvatske. Poradi sažetosti i konkretizacije problema, valja se osvrnuti isključivo na uvodno citirane međunarodne ugovore. Prema njima, Sveta Stolica i Republika Hrvatska usuglasili su se oko zajedničkih interesa temeljem odredaba iz čl. 40. i 41. Ustava – sa strane Republike Hrvatske – i dokumenata Drugog vatikanskog sabora i na odredbama kanonskoga prava – sa strane Svete Stolice. Samo ugovaranje međunarodnog ugovora, kojim se istovremeno priznaje da je ugovorna strana vjerska organizacija, proturječno je samo po sebi ustavnoj odredbi da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države, jer ustav već samim određivanjem svojstva međunarodnog ugovora kao propisa koji je „iznad zakona“ određuje superiornost Katoličke crkve u odnosu na sve vjerske zajednice, ali i svojstvenu superiornost u odnosu na cjelokupni pravni položaj Republike Hrvatske.

U svojoj osnovi, ustavne odredbe koje omogućavaju zakonodavnim sastavnicama sklapanje međunarodnih ugovora, daju istima ovlast da prenose dio suvereniteta u različite forme međunarodnih političkih odnosa. Pa su se, sukladno tome, mnogi euroskeptici dosjetili protiviti ulasku Hrvatske u Europsku uniju zbog toga što će time Hrvatska izgubiti dio suvereniteta i preseliti ga u Bruxelles. To je, po nekima, jednako kao i povratak u Jugoslaviju iz koje međunarodne političke forme smo izašli radi suvereniteta. Takva bojazan od gubitka suvereniteta proizlazi iz zablude o njegovoj očuvanosti, dok je pritom vrlo očito da je Hrvatska, potpisivanjem međunarodnih ugovora sa Svetom Stolicom, izgubila suverenitet i to u pogledu zakonodavnog i pravnog poretka, da je time izravno proturječila ustavnoj odredbi o odvojenosti države i vjerskih zajednica, da je kanonsko pravo temeljeno na vjerskoj dogmatici postavila iznad zakona i da se, k tome, još obvezala to sve plaćati u aproksimativnim iznosima od tri stotine milijuna kuna godišnje. Iz takve logike, kao pandan Europskoj uniji, Republika Hrvatska i Sveta Stolica mogle bi biti začetnice tzv. Unije katoličkih zemalja, u kojima su državna politika i međunarodni odnosi sazdani na osnovama kanonskog prava.

Uopće je svaka rasprava o odvojenosti Katoličke crkve i države u kontekstu zakonodavstva bespredmetna. Često citirana ustavna odredba zapravo je osnova za stvaranje iluzornih predodžbi prema kojima se stječe dojam sigurnosti da se nešto može učiniti u datim pravnim okvirima, mada je vrlo jasno da je sam pravni okvir, kada je riječ o tom pitanju, dokinut. Svaka rasprava svodi se na razinu dogme i propitivanja što je istina, a što nije, što je stvarnost, a što iluzija pri čemu sudionici toga projiciraju predstavu kojom se okreće javna pozornost od realiteta prema sumanutosti i time inducira javna psihoza.

http://david-udruga.hr/novosti/aktualno/2012/04/15/ugovori-republika-hrvatska-sveta-stolica/

(1805)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara