VATIKANSKE MILIJARDE 2 – POVIJEST CRKVENOG SVJETOVNOG BLAGA

2. POGLAVLJE

POVIJEST CRKVENOG SVJETOVNOG BLAGA

U razvoju kršćanstva tijekom prvog tisućljeća bilo je više odlučujućih faktora, a među njima jedan od najvažnijih bio je – uvođenje kultova i hodočašća. Vrlo rano, jakom i upornom propagandom i promocijom legendi o svecima i mučenicima te čudima povezanim s njima, izazvana je prava najezda pobožnih hodočasnika mjestima gdje su sveci živjeli, bili mučeni i bili pokopani. Crkve i samostani, svi oni su imali po nekog svojeg sveca i njegove relikvije kojima su privlačili pobožne vjernike. Ovi su tamo, osim raznih zavjeta ostavljali dakako i raznovrsne darove i prinose. I što popularniji svetac i svetište, to bogatija kolekcija u njemu ostavljenih darova u zlatu i srebru. Bez sumnje, najmoćniji i najbasnoslovniji kult kojeg je Crkva proizvela, bio je kult Svetog Petra – Nebeskog Ključara. Taj kult je zahtijevao putovanje u Rim gdje se navodno nalazi njegov grob. Prema legendi i crkvenoj predaji Petar je ondje bio razapet i pokopan, što dakako nikada nije moglo biti i dokazano usprkos svim iskapanjima, nađenim kostima i računanjima o njihovoj starosti i pripadnosti. Proces identifikacije fragmenata ljudskih kostiju započeo je papa Pio XII, a dovršio ga Pavao VI. koji je službeno objavio da su “nekoliko dijelova ljudskih kostiju nađenih ispod bazilike Sv. Petra autentični apostolovi ostaci”! Pa sad, tko želi vjerovati… Kako je ta “identifikacija” obavljena u situaciji kada su stotine i tisuće tijela tokom stoljeća bile tamo pokapane, nije naravno objašnjeno. Kao uostalom ni činjenica, da ne postoji ni povijesni, a niti biblijski izvještaj i dokaz da je apostol Petar ikada bio u Rimu. Usprkos tomu, rimski biskupi njegovali su upravo taj kult s najvećom revnošću i ne bez razloga. Naime, upravo taj kult pribavio im je najveći autoritet, a s njim i fantastične prihode i dobitke. Vjerovanje da je Petrov grob u Vječnom gradu privuklo je prave rijeke hodočasnika u Rim iz svih krajeva Evrope. Danas to zovemo prozaičnim imenom “masovni vjerski turizam”. Petrovi Nasljednici su imali posebne “programe posjeta” za najbogatije i najmoćnije persone dotičnog vremena, a to su bili oni koji su im darovali skupocjene darove, zemljišta i povlastice. Nikakva cijena nije bila previsoka za dobivanje otpusta grijeha od samog Svetog Petra! Tako je primjerice papa Grgur I. (590-604) obećao kraljici Brunhildi oprost svih grijeha i potpuno očišćenje u ime Sv. Petra sve dotle, dok ga ona bude darivala onime što on od nje traži. A to je prvenstveno bilo zlato, srebro, imanja i nekretnine. Taj Grgur je išao i dalje u svojim traženjima i lucidnim idejama – jednom je ugledniku poslao križ i nekoliko “karika s lanca kojim je sv. Petar bio okovan dok još nije bio Sveti”. Poručio mu je da križ nosi na svom grlu, jer to je “kao da nosi okove samog Sv. Petra što će ga zauvijek osloboditi od svih grijeha”. Poklon svakako nije bio besplatan i imao je svoju zlatnu cijenu. Inače taj isti Grgur je bio vrlo dosjetljiv čovjek, pa je počeo prakticirati slanje kopija “ključeva sv. Petra” bogatim i uglednim osobama, a koji su također osiguravali otpust svih grijeha. I ovaj je poklon podrazumijevao svoj protupoklon, u gotovini ili naturi. Moderni pape to rade na mnogo suptilniji način, nego njihovi davni kolege. A onda nova “bomba”. Pročulo se naime, da relikvije sv. Petra u kombinaciji s duhovnom silom njegovih nasljednika, još bolje čiste od grijeha, pa su kršćani diljem Europe počeli silno čeznuti za odlaskom u Rim. I odlazili su! To je bila nova vrsta hodočašća prozvanog “oprost sv. Petra ili Petrov oprost”. Najviše su ga prakticirali Anglo-Saksonci koji će nekoliko stoljeća kasnije potpuno raskinuti s Rimom i papama. I tako, ovo novo vjerovanje je kazivalo ovako; dolaskom u Rim hodočasnici se mogu direktno obratiti sv. Petru! Nije ni čudo da su ovi jednostavno nagrnuli u Vječni grad. U djelu “De gloria martyrum” nalazimo detaljan opis ceremonije koja je trebala biti izvedena, a da bi se moglo govoriti osobno sa sv. Petrom. Evo kratkog opisa: hodočasnik kleči nad Petrovim grobom

koji je prekriven sa jednim vratima, podiže malo vrata i gura svoju glavu u otvor te glasno govori o svrsi svoje posjete grobu i svecu, a nakon toga ostavlja svoje darove ispod vrata. Pošto je to obavio odlazi odati svoje poštovanje i pokloniti se Petrovom nasljedniku papi. Rezultati ove prakse, koja je bila niska i nepoštena prijevara lakovjernih i uplašenih ljudi, bili su fantastično profitabilni za papinstvo. i svjetovni vladari nagrnuli su u Rim. Dva anglosaksonska princa odrekli su se svojih kruna i svega i otišavši u Rim sa skupocjenim poklonima sproveli ostatak svog života u blizini Petrovog groba. Kralj Canute također nije mogao odoljeti Petrovom pozivu. Jednom u Rimu, odlučio je obavijestiti svoje velmože i podanike da ostaje u Petrovu gradu sve dok ne izmoli oproštenje za sve svoje grijehe od samog Apostola, posto on ima ključeve kraljevstva nebeskoga. Tako je ovaj dobro iskalkuliran, moćan i djelotvoran kult donio neizmjernu dobit rimskim papama i funkcionirao je kao “perpetuum mobile” za proizvodnju novca. Ali, ubrzo je postao i moćan instrument podvrgavanja ljudi i njihove pokornosti papama. I on savršeno funkcionira do dandanas. Sakupljanje ovozemaljskog blaga postala je stalna značajka i obilježje Katoličke Crkve kroz sva stoljeća. A to je stvarno i započelo od vremena Konstantina Velikog (4.stoljeće) kad je taj car izdao Zakon o pravu Crkve na zemlju 321.g. To pravo na zemljište omogućilo je Crkvi stvaranje ogromne baštine, koju posjeduju, kontroliraju i njome upravljaju rimski biskupi. Posjedovanje imovine (što je suprotno Kristovu nalogu svojoj Crkvi) donijelo je sa sobom neizbježno kvarenje i korupciju svećenstva i same Crkve. Svećenici su počeli tražiti novac i druge vrijednosti za svoje usluge i pronalazili razne načine zarade i izvan Crkve. Vidjevši žeđ crkvenjaka za stvarima ovoga svijeta mnogi su počeli slijediti njihov primjer. Pod pontifikatom Grgura I. svećenici su uzimali protuvrijednosti kao naknadu za grobno mjesto, ali je on to zabranio. Često su klerikalci prodavali skupocjene crkvene sudove i pribor, pa je Grgur odredio da svaka crkvena zajednica mora napraviti točan popis svojine koju posjeduje (crkveni pribor, zemljište i nekretnine). Po prvi puta je napravljena jedna takova evidencija crkvenog vlasništva i sam Grgur je bio vrlo iznenađen saznavši koliko mnogo njegova Crkva posjeduje. Crkveno vlasništvo je obuhvaćalo ne samo zemljište i crkvene zgrade, nego i čitava naselja i utvrde u južnoj Italiji, Siciliji, Španjolskoj, na Balkanu i u sjevernoj Africi. Sve je to tada prozvano “Baština ili Nasljedstvo Sv. Petra”. Taj Grgur je inače živio vrlo skromno i bio je strogi vjernik koji se pridržavao evanđeoskih pravila o siromaštvu. On je bio prvi papa koji je sebe nazvao “sluga slugu Božjih” – Servus Servorum Dei -! Vladao je Crkvom mudro i obilno davao siromašnima i nevoljnima. Crkva ga naziva Grgur Veliki. Ali, plima korupcije i gomilanja svjetovnog blaga nesmetano je rasla. Tako je samo 300 godina nakon cara Konstantina, Crkva postala jedan od najvećih zemljoposjednika na Zapadu, a u vremenu koje je dolazilo Baština sv. Petra stalno se povećavala, da bi do našeg vremena dosegla nezamislive razmjere. Doduše, uvijek je bilo onih pojedinaca (čak i u samoj Crkvi) koji su vjerovali u potrebu evanđeoskog siromaštva Crkve. Takvi su upućivali prigovore i povratak apostolskom nauku i tradiciji. No, Crkva ih je jednostavno ignorirala, a one opasnije ušutkala. nastavila je praksu akumulacije bogatstva i što je više imala – to je više željela imati. Mudra izreka kaže: “Bogatstvo i moć su slični morskoj vodi – sto više piješ, to si žedniji!” I tako, u jednom stadiju procesa akumulacije blaga, neki crkveni lideri su pokazali toliku drskost, da su jednom kralju predočili pismo koje je “sam Sv. Petar napisao s Neba”. To je tzv. NEBESKO PISMO – jedna bezočna krivotvorina, koja je imala dalekosežne posljedice za povijest Evrope. Ali jao! Kralj je nasjeo tom pismu. No, prije opisa spomenutog Pisma osvrnut ćemo se malo na događaje koji su mu prethodili i omogućili mu uspješan ishod. Nakon smrti pape Grgura Velikog crkveno bogatstvo se stalno povećavalo u narednih stotinjak godina. A onda, na užas papa došlo je do preokreta. U 8.stoljeću pojavili su se neprijatelji- poluobraćeni Slaveni i oni su počeli ugrožavati Petrovu Baštinu na Balkanu. Ali još gore, novi pljačkaši pojavili su se s juga – Arapi, koji su pljačkali sv. Petra u ime boga kojeg su oni zvali Alah. Oni su imali gadan običaj, tako sto su svojim bodežima-krivošijama boli papine podanike i oduzimali im imovinu govoreći, da radije promijene svoju idolatrijsku vjeru, a što je većina brzo i učinila. Na taj način papinstvo je izgubilo mnoge kolonije, uključujući Španjolsku, južnu Francusku, sjevernu Afriku, Istru i Dalmaciju. Nasljednici Konstantina “najkršćanskijeg cara” pogoršali su stvari i oduzeli Petrovim nasljednicima Siciliju, Sardiniju, Korziku i Kalabriju. U nekoliko desetljeća sv. Petar je orobljen, tako da mu je ostala samo centralna Italija okolo Rima. I papinske kase slabo su se punile. Ali, ni to nije bilo sve zlo. Najgori đavoli od svih, Lombardi iz sjeverne Italije, opasno su ugrožavali ostatke Petrove Baštine. Zato je trebalo brzo nešto učiniti. Tadašnji papa Stjepan II. (752-757) odlučio je pozvati u pomoć nikoga drugoga, do samog – Apostola Petra! Originalna ideja. Da li samo njegova, ili i njegovih kompanjona, nije dakako poznato. Bilo kako, Stjepan je zatražio od Petra da mobilizira najmoćnijeg vladara tog vremena, franačkog kralja Pipina Malog (751-768). Iste godine kad je Pipin postao kralj, Lombardi su zauzeli Ravenski Egzarhat i zaprijetili papi u Rimu. Zato je Stjepan odmah na početku svog pontifikata, a suočen s takvom opasnošću, morao poduzeti hitne korake. Kaže papa –“Pipin mora obraniti i zaštititi crkvene posjede sto bi bilo za neiskazanu duhovnu dobrobit kraljevu. Kao i darivanja Crkvi Petrovoj, osobito od nekih kraljevih posjeda”. Papina molba Princu Apostola se čula i sv. Petar je udovoljio! Kako? Jednostavno napisavši pismo. Direktno s Neba. Pipinu Malom! Nebesko Pismo je naravno najprije stiglo papi Stjepanu, koji ga je onda po posebnom izaslaniku poslao Pipinu. Pismo napisano čistim zlatom na najfinijoj pergameni. Čita se kako slijedi: “Petar izabrani Apostol od Isusa Krista Sina Božjega….Ja Petar primivši apostolat od Krista primio sam također misiju prosvjetljenja cijelog svijeta“….. Pipin je pobožno klečao pred papinim poklisarom koji je čitao Petrovu poruku. „Svi koji su čuli moju propovijed i ravnaju se po njoj moraju apsolutno vjerovati da su po Božjoj odredbi njihovi grijesi očišćeni i da će ući u vječni život…. Dođite u pomoć rimskom narodu koji je meni Bog povjerio i Ja Petar u Dan Suda pripremam divno mjesto za vas u kraljevstvu Božjem. Potpisani Petar Princ Apostola“.

Papin izaslanik pokazivao je pismo cijelom dvoru svečano se pozivajući na Petrov originalni potpis. Tako je sv. Petar napisavši ovo Pismo učinio nešto, sto nije učinio nikad prije i nikad poslije. A u svojoj velikoj skrbi za svoju zemaljsku baštinu. – “Kako je Pismo stiglo na Zemlju?“ – pitao je Pipin. – “Sveti Petar je osobno sišao s Neba i dao pismo svom nasljedniku”, objasnio je papin izaslanik. Zatim je pokazao kralju kako je sv. Petar adresirao svoje pismo: Petar izabrani Apostol Kristov našem najdražem sinu kralju Pipinu, njegovoj junačkoj vojsci, biskupima i kleru i svem narodu. Pipin kao pobožan čovjek nije imao izbora doli udovoljiti željama samog sv. Petra. Kako bi uopće mogao odbiti hitnu molbu “nebeskog ključara”? Pismo je postiglo željeni cilj. Uskoro je Pipin Mali porazio Lombarde i poklonio papi mnoge posjede, sela, gradove i utvrde, Ravenski Egzarhat i Pentapolis. Zauzvrat, papa je proglasio Pipina i njegove nasljednike zaštitnicima Petrove Stolice i udijelio im titule rimskih patricija. To je tzv. Pakt Prijateljstva između pape i dinastije franačkih kraljeva. Pipinova Darovnica udarila je temelj Papinskim Zemljama ili Papinskoj Državi i od tada ona počinje stvarno postojati. Pipinov nasljednik Karlo Veliki (Charlemagne) potvrdio je Darovnicu 774.g. Tako je Crkva pomoću kulta Sv. Petra pribavila sebi ogromne teritorije, a s njima i njihova bogatstva i tako postala najjačom feudalnom ekonomskom silom. U Papinskim Zemljama pape su vladale kao apsolutni vladari sve do 1870.godine. Tada je talijanska vojska zauzela Rim i sve papinske teritorije proglasivši Vječni grad prijestolnicom novo formiranog Ujedinjenog Kraljevstva Italije. Tako je papinska teritorijalna država nestala zauvijek s karte Evrope. Papama je ostao samo Vatikan. Pobožni i beskompromisni Fleury u svojoj poznatoj velikoj Povijesti Crkve nije mogao suzdržati svoje gnušanje nad “Petrovim nebeskim pismom” otvoreno ga proglasivši jednom besprimjernom prijevarom. Ali koja je nažalost imala dalekosežne i tragične posljedice za povijest čitave Evrope. Treba napomenuti, da je uspjeh Nebeskog Pisma potaknuo njegove autore na nove korake. Uskoro je “rimska radionica” proizvela prijestolje –“stolicu sv. Petra“. Na toj stolici sjedio je sam Petar kad je bio u Rimu – govorili su pape. Ovo je bio novi poticaj Pipinu i njegovim nasljednicima za nova darivanja papama, jer propaganda je išla ovako i bila je vrlo djelotvorna – ako kralj bude okrunjen na toj stolici, bit će najmoćniji od svih vladara! Bilo kako, ali Pipin je umro prije nego je mogao sjesti na tu stolicu, a njegov sin Karlo Veliki iako okrunjen za cara u Rimu 800-te godine, također nije sjedio na njoj. “Petrova stolica” je postala jedna od najskupocjenijih relikvija Crkve i predmet štovanja kroz naredna stoljeća. O njezinoj autentičnosti raspravljali su neki katolički autoriteti u 60-tim godinama 20.stoljeca. Posebna komisija ispitala je starost Petrove stolice – prijestolja i ustanovila da ona potječe iz 9. a ne iz 1.stoljeća. Papi Pavlu VI. dopalo je da odluci što će s njom i gdje ju smjestiti nakon tisućugodišnjeg štovanja.

 Nastavlja se…

(1156)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara