VATIKANSKE MILIJARDE 5. DIO

5. POGLAVLJE

CRKVA ZAHTIJEVA VLASNIŠTVO NAD SVIM OTOCIMA I KOPNOM KOJI SU JOŠ NEOTKRIVENI

Svoje zahtjeve za svjetskom vlašću pape su poduprli svojom novom zapanjujućom teorijom o njihovu pravu na takovu univerzalnu svjetsku vlast, riječima, diplomacijom, lukavstvom, ucjenama i akcijama bez milosti. Apelirajući za podrškom, naoružani svim mističnim autoritetom Crkve, oni su u isto vrijeme dokazivali, uvjeravali i tvrdili da su njihova prava utemeljena na legalitetu Konstantinove Darovnice. Zapravo, radi se o jednom članku u Darovnici, točnije o samo nekoliko riječi koje su oni tumačili na svoj način, a koje iako na prvi pogled beznačajne, donose najdalekosežnije i najtragičnije posljedice. Ovo su te riječi u zadnjem članku Darovnice – “Konstantin daje suverenitet nad Rimom, provincijama… i završetak…i Zapadnim Regionima papi Silvestru i njegovim nasljednicima” – postale su kamen temeljac na kojemu je papinstvo zahtijevalo suverenitet, ne samo nad čitavom Evropom, nego i svim otocima na morima i oceanima. Kao i u slučaju njihovih zahtjeva za Evropom i ovi zahtjevi rasli su kako je vrijeme prolazilo, a moć papa se povećavala. Kad su pape proglasili svoj suverenitet nad Napuljom oni su uključili u to i male obližnje otoke. Kasnije, tvrdeći da je Konstantin dao Sv. Petru i sve zemlje na moru, pape su rekli da njihova vlast pokriva također i Siciliju, a tako je bilo i sa Korzikom. Od Sicilije i Korzike na jugu Evrope, Darovnica se okrenula daleko prema Sjeveru – ka Irskoj. Pape su tvrdili, da su oni preko Darovnice feudalni gospodari svih otoka u Oceanu i počeli su raspolagati njima po svojoj volji. Najčešće su ih nudili vladarima u zamjenu za njihovo priznanje papa svojim gospodarima i širenje katoličke vjere u tim zemljama. To je bila vrlo spretna politička trgovina tuđim teritorijima u kojoj su pape bili vrhunski majstori. Najpoznatiji primjer takove trgovine je zeleni otok Irska. Papinstvo je odlučilo privesti poganske Irce pod čvrstu ruku Majke Crkve i to pomoću engleskog kraljevstva. Desilo se, da je nekoliko pogodnih faktora išlo na ruku ovoj nakani Rima. Na papinsku stolicu zasjeo je jedan Englez po imenu Nicholas Breakspeare poznat kao Hadrijan IV. (1154-59). On je omogućio podvrgavanje Irske Engleskoj svojom Anglicana Affectione. Kralj i papa su počeli pregovarati. Papa je bio spreman dati Irsku engleskom kralju Henriku II. pod uvjetom da ovaj prizna doktrinu o papinoj vrhovnoj vlasti, a što znači da kralj Engleske postaje papin vazal. Kada je sporazum postignut, Hadrijan IV. darovao je engleskom kralju nasljednu vlast na Irskom. Ovaj sporazum držan je u tajnosti sve dok se kralj nije iskrcao u Irskoj 1172.g. Ovo darovanje Irske Engleskoj spominje se u dokumentu nazvanom Bull Laudabiliter koji se nalazi u Rimskom Bullariumu, a njegova vjerodostojnost je prihvaćena od rimokatoličkih i protestantskih povjesničara. Hadrijanov nasljednik papa Aleksandar III. u svojim pismima izražava odobravanje zauzeća Irske nazivajući kraljevu ekspediciju misionarskim pothvatom i hvaleći ga kao šampiona Crkve. Tako je engleski kralj Henrik II. priznao vrhovnu vlast Petrovih nasljednika nad svim otocima. Da bi učvrstio svoje kraljevstvo on se okrenuo Hadrijanu IV. koji je, budući i sam Englez, pomogao kralju u njegovim težnjama. Tri važna uvjeta bila su uključena u darovanje Irske engleskoj kruni:

1. Kralj će učiniti sve što je u njegovoj moći da propagira katoličku religiju u Irskoj.

2. Svaki kraljev podanik će plaćati Petrovoj Stolici godišnji porez od jednog penija, nazvan “Petrov Novčić” (Peter’s Pence).

3. Niti jedna povlastica i imunitet Crkve neće biti povrijeđeni ili ugroženi.

Ovi uvjeti će biti ispunjeni kroz papin autoritet i kraljev mač. Irski vođe su priznali Henrikov suverenitet i papin autoritet, pa Irska postaje katolička zemlja stoljećima vjerna papinskom Rimu. Bila je to jedna od ironija povijesti, da je Irska prodana od papa jednoj zemlji, koja će nekoliko stoljeća kasnije potpuno raskinuti s Rimom i postati šampion protestantizma. Slučaj Irske je bio samo početak u veliko papinsko trgovanje sa prekomorskim zemljama i njihovim žiteljima. U punoj mjeri to se očitovalo i ostvarilo kad su hrabri moreplovci otkrili nove i nepoznate zemlje i kontinente. Kada je počela utrka za osvajanje zapadne hemisfere, pape su došli u prvi plan i preuzeli ulogu gospodara i djeljitelja novih teritorija. Jer, prema nekoliko riječi iz Konstantinove Darovnice, svi Zapadni Regioni pripadaju Petrovim Nasljednicima, pa prema tome i novootkriveni Novi Svijet. Španjolski papa Aleksandar VI. (Borgia 1492-1503.) godinu dana nakon otkrića Amerike izdao je jedan od najzapanjujućih papinskih dokumenata. U njemu on, djelujući kao jedini zakoniti vlasnik svih otoka i kopna, sve novootkrivene zemlje daruje – španjolskom kralju! Španjolski papa poklanja španjolskom kralju. Kao što je engleski poklonio engleskom kralju. Divno je bilo to rodoljublje “namjesnika Kristovih!”. Ali na Iberijskom poluotoku obitavao je osim Španjolaca još jedan pomorski i pustolovni narod – Portugalci. Među njima je vladalo suparništvo nakon otkrića Amerike, iako su oba naroda bili katoličke vjere. Ali, usprkos rivalitetu, otkrića Novog Svijeta otvorila su i jednima i drugima fantastične mogućnosti teritorijalne, ekonomske i političke ekspanzije. Da bi se izbjegli stalni međusobni sukobi, Španjolci i Portugalci su potpisali Ugovor u Tordesillasu (1494.g.) kojim su podijelili nekršćanski svijet u dvije svoje interesne zone. Međutim, oni su pomakli demarkacionu liniju 370 morskih milja zapadno od otoka Cape Verde, što je Portugalu dalo Brazil koji je otkriven 1500. godine.

Papinske dodjele novootkrivenih i još neotkrivenih teritorija Španjolskoj i Portugalu uskoro će biti prekršene od strane pobunjenih naroda protestantske Engleske i Nizozemske i katoličke Francuske. Ali, pokloni papa španjolskoj i portugalskoj kruni bili su sasvim dovoljni da 2/3 Novog Svijeta stave pod duhovnu domenu Rima. Tako je Konstantinova Darovnica sadržavala u sebi nesagledive i zlokobne posljedice ne samo po cijelu Evropu, nego i po Amerike, te Bliski i Daleki Istok.

Mnogi su se bunili protiv Darovnice i ne treba misliti da nije bilo pobijanja tog famoznog Dokumenta. Tako na primjer u 12.stoljeću (1152.g.) Englez Wetzeld piše caru Fridrihu: „Ta lažna i heretička priča o tome da je Konstantin dao carska prava papi Silvestru i njegovim nasljednicima, tako je prozirna i razobličena da ju čak i najobičniji ljudi mogu pobiti, a papa i njegovi kardinali bi se trebali sakriti od stida!“

Pobijanje vjerodostojnosti Konstantinove Darovnice nastavljeno je do polovice 15.stoljeća. Trojica ljudi više od svih ostalih dokazivali su činjenicu, da je Darovnica krivotvoreni i prevarantski izum. To su Reginald Pecock biskup od Chichestera, kardinal Cuza i iznad svih Lorenzo Valla. Ovaj zadnji je dokazivao (po Sv. Pismu), da pape nemaju pravo niti na jednu zemlju u Evropi, te da uopće nemaju pravo posjedovati Crkvenu Državu ni u Italiji, niti u samom Rimu. Jer, Isus Krist je rekao: -“ Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”. Jedan od najžešćih protivnika Darovnice izvjesni Aeneas Silvius Piccolomini preporučio je caru Fridrihu III. (1443.g.) da sazove koncil po pitanju tog Dokumenta “koji uzrokuje smutnju i uznemirenost mnogih duša” i koji će riješiti to pitanje. Na njemu treba biti objavljena nevjerodostojnost te krivotvorine. Nakon proklamacije neautentičnosti Darovnice, Fridrih treba preuzeti sve teritorije spomenute u njoj, te otvoreno odbiti sve papinske zahtjeve za vrhovnom vlašću nad vladarima i narodima. Ali taj Piccolomini je kasnije postao, ni manje ni više, nego – papa! Nazvao se Pio II. i njegov žar za objavom istine je nestao. Stoljeće prije njega, Dante nije oklijevao da mnoge pape smjesti u pakleni oganj (u svojoj Božanstvenoj Komediji).

Nastavlja se…

(1525)