VATIKANSKE MILIJARDE 6. DIO – SMAK SVIJETA GODINE GOSPODNJE 1000.

Vlasništvo Crkve nad ogromnim teritorijem, praktički nad čitavim Zapadnim svijetom nije joj bilo dovoljno, pa je ona i vrlo uspješno lišavala materijalnih dobara i blaga one koji su ih nastavali. To je činila kroz pohlepu gramzivih svećenika, zlouporabom religije iskorištavanjem lakovjernosti i praznovjerja masa i zastrašivanjem uz prijetnje raznim kaznama. Crkvena obećanja o raju i izbjegavanju “paklenog ognja” bila su tako lukavo sročena, da su vrlo uspješno izvlačila i cijedila od vjernih i njihova dobra i njihov novac. Crkvena imovina se neprekidno povećavala. Ali jedna nova epidemija pojavila se u kršćanskim zemljama  Europe, a to su redovničke  zajednice (muški i ženski samostani), opatije, biskupije i slične ustanove čiji se broj rapidno povećavao. Osim što su bili tradicionalni čuvari zajedničkog crkvenog blaga, oni su postali sakupljači istog, a sve više i korisnici crkvene desetine i ostalih davanja i doprinosa koja su vjernici morali davati Crkvi. Osim tih obaveznih davanja i doprinosa, vjernici su davali Crkvi i dobrovoljno. To su bile razne pokore za grijehe, darovi zahvalnosti za naklonost Neba, zavjetni darovi i sl. u novcu i materijalnim dobrima. U 9. i 10. stoljeću nakon Karla Velikog bogatstvo Crkve se silno povećavalo propagiranjem praznovjerja, iskrivljavanjem Svetog Pisma u svoju korist i širenjem straha od strašnih događaja koji se trebaju uskoro dogoditi.

SMAK SVIJETA GODINE GOSPODNJE  1000-te bio je najužasniji  događaj koji je očekivao našu Zemlju i njene stanovnike! Kako je europsko stanovništvo tako lakovjerno i masovno vjerovalo u tu tvrdnju  Crkve, nešto  je  već  samo  po  sebi razumljivo, s obzirom na veliku pobožnost, ali i veliko neznanje ljudi onog vremena. Osim toga, crkvena propaganda bila je tako silna, pa ne čudi što je neuki puk povjerovao. Evanđelja koja su govorila o “sadašnjem naraštaju” koji će živjeti prije dolaska Sina Čovječjega na Zemlju i Sudnjeg Dana podržavala su vjerovanje u kraj svijeta. Ali naravno onako kako ih je tumačio lukavi kler. Naime, Krist jeste rekao da “ovaj naraštaj” neće proći prije nego On ponovo dođe na ovu Zemlju i dade svakom  plaću po njegovim djelima”. Ali, On je nabrojao niz događaja koji se trebaju  dogoditi prije Njegovog dolaska i dao je i niz znakova po kojima će vjernici prepoznati da je to vrijeme blizu. Međutim, Crkva je sve to uglavnom preskočila i iz cijelog konteksta izvukla rečenicu o “sadašnjem naraštaju” koji će doživjeti Sudnji Dan. Ne treba zaboraviti, da su ljudi toga vremena bili nepismeni i neuki, jer je pismenost bila privilegija jednog dijela klera i najvišeg staleža. Knjige i literatura izvan crkava nisu ni postojali. Jedina kategorija ljudi koji su imali pristup Svetom Pismu (Bibliji) bili su redovnici i nešto svećenstva. Oni su bili jedini izvor znanja i tumačenja Pisma, pa tako i proročanstva o približavanju Kraja Svijeta. Da je kler zloupotrebljavao tu svoju prednost pred neukim pukom poznata je činjenica, koju dokazuje ponašanje Crkve kroz čitavo tisućljeće i više. Držati ljude u neznanju i strahu najlakši je način da se njima vlada. Sve što je Crkva radila bilo je motivirano njezinom nezasitnom glađu za povećanjem i gomilanjem blaga, a s njime i moći. To se moglo vidjeti naročito prije, za vrijeme i nakon A.D. 1000. Preko svojih svećenika i redovnika Crkva je razglašavala skorašnji Smak Svijeta, a za koji se pak ona sama nije ni malo pripremala. Što se prorečeni dan više bližio panika je sve više obuzimala kršćanski svijet. Crkva to nije ni malo smirivala. No, ona je bila spremna pomoći  uplašenim  vjernicima  koji su se željeli  riješiti svojih zemaljskih dobara prije Sudnjeg Dana, a da bi si olakšali dušu. Pa i Krist je rekao da će bogati teško ući u Božje Kraljevstvo i da će “deva lakše proći kroz iglenu ušicu, negoli bogataš u Nebo”. Mnogi kršćani koji su do tada ignorirali i odbacivali ovo Kristovo učenje o zemaljskom blagu, sada su to najozbiljnije shvaćali.  Kako se godina 1000. bližila, oni su se sve brže odricali i lišavali svojih zemaljskih dobara. Kako? Jednostavno, poklanjajući ih Kristovoj nevjesti na Zemlji – Njegovoj Crkvi!  I tako se desilo, da je tišinu i svetost samostana, opatija i biskupskih palača zamijenila silna strka i metež. Vjernici su dolazili i odlazili, ne samo da ispovijedaju svoje grijehe i tako se pripreme za Veliki Sud ne samo čisti, nego i siromašni, a ovo potonje su postali dajući i poklanjajući Crkvi sve što su imali.  Dali su joj svoj novac, kuće, imanja  i druge vrijednosti. Mnogi su postali totalni siromaši i beskućnici, jer što će im sve to kad će svijet uskoro propasti. Osim toga, podijelivši sve što su imali oni su stekli veliku zaslugu u očima Velikog Suca. Preko svog svećenstva i redovništva Crkva je rado primila sva ta zemaljska dobra od svojih podanika. Ona ih je uredno i propisno registrirala s potvrdama, svjedocima i sl. Ali, čemu sve te neduhovne radnje i administrativne mjere predostrožnosti? Da li kao dokaz pred Bogom na Sudnjem Danu, da se Smith u Engleskoj, Schmidt u Njemačkoj, O’Donovan u Irskoj ili Amundsen u Skandinaviji uistinu odrekao svoje zemaljske svojine? Naravno da ne, ni govora! Nego kao konkretan dokaz, da su sva poklonjena dobra od tada pa nadalje – vlasništvo Crkve. Koliko  je  Crkva  zaradila  zahvaljujući  Sudnjem  Danu  godine  Gospodnje  1000. bit će poznato tek na stvarnom Sudnjem Danu, kad će Bog “svaku tajnu iznijeti na vidjelo”. I konačno, nastupila je strašna noć zadnjeg dana mjeseca prosinca 999. godine. I kad je osvanuo prvi dan 1000-te godine i kad je prošao, a da se ništa strahovito nije dogodilo, mnogi kršćani su povjerovali da je Gospod Bog odgodio Veliki Obračun kao odgovor na njihove molitve. Kršćanski svijet je malo odahnuo, kad se Pravedni Sudac nije pojavio ni slijedećih dana. I kako se on nije pojavljivao mnogi su se počeli oporavljati od šoka i osjećati žalost, ali i ljutnju sto su sve podijelili i poklonili te ostali bez ičega. Pohrlili su u crkvene centre da bi svoje dobili natrag. Ali, svugdje im je bilo rečeno, da to nije više njihovo! Na najveće zaprepaštenje i nevjerovanje vjernih podanika Crkve. I tako se dogodilo najspektakularnije odricanje i poklanjanje u povijesti! Pošto Crkva nije vratila vlasnicima ono što je primila, ušla je u novo tisućljeće bogatija nego ikada. Rezultat je bio taj, da su samostani, opatije i biskupije bile krcate svim mogućim dobrima, a njihovi stanari sve ugojeniji i pokvareniji. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da je Crkva bila zadovoljna svojom bogatom“milenijskom žetvom” i da je sabiranje blaga za nju završilo. Vjernici, iako pošteđeni kolektivnog suočavanja sa Gospodinom 1000-te godine i dalje su umirali pojedinačno. A to je značilo, da i dalje treba solidno platiti dolje na Zemlji da bi se stekle zasluge gore na Nebu, Ova tradicija je preživjela šok godine 1000-te i dalje je nastavljena s nesmanjenom  revnošću od strane Crkve.  Štoviše, ona se u nadolazećim  stoljećima silno razgranala i raširila, pa je “sveta mati Crkva” postala poput dobro opskrbljene tržnice gdje možeš kupiti sve što ti treba i ne treba.

Godina Gospodnja 2000-ta se  približava. Teško je povjerovati, da će kršćani na kraju 20. stoljeća slijediti primjer svojih prethodnika od prije 1000 godina i da će sva svoja dobra dati Crkvi. Ali, nikakva iznenađenja nisu nemoguća. I tako, iako se nije dogodio Sudnji dan vjernici su i dalje nastavili davati svojoj Crkvi, jer nikad se ne zna kad bi se Gospodin mogao pojaviti. Posljedice tog neprekidnog procesa zgrtanja svih vrsta  materijalnih  dobara u naredna 2,3 stoljeća novog tisućljeća bile su  tako negativne,  da su se neki odani i privrženi sinovi Crkve počeli otvoreno buniti i negodovati protiv toga. I dogodilo se tako, da je papinsko kršćanstvo dobilo fenomene poput sv. Franje Asiškog u Italiji i sv. Bernarda od Clairvouxa u Francuskoj.

Prvi korak Franje Asiškog ka svetosti bio je odricanje od odjeće koju je nosio, pa onda odricanje od svih zemaljskih uživanja i dobara i posvećivanje životu totalnog siromaštva. Onda je osnovao novi crkveni red, po njemu nazvan franjevci, čije je najupadljivije obilježje bilo siromaštvo i odricanje od blaga ovoga svijeta.  U Francuskoj se pojavio Sveti Bernard i također sebi odredio kao pravilo života totalno siromaštvo. Našli su se i sljedbenici, pa se rodio novi samostanski red. Ali sv. Bernard je propagirao svoje  pravilo totalnog siromaštva i izvan samostanskih zidina. On nije štedio kler i grmio je protiv obilja i bogatstva u kojemu su oni živjeli. Kleo je Crkvu koja je napustila Kristovo učenje i optuživao ju da služi Mamonu (bogatstvu) umjesto Bogu. Osobito je napadao visoki kler  i same pape zbog raskoši u kojoj su živjeli, nazivajući  papinsku  kuriju “lopovskom  jazbinom”. Inače, sv. Bernard nije bio samo protiv takve bogate i ugojene Crkve, nego i protiv heretika. Bio je njihov nemilosrdni neprijatelj i mnogi su zatvarani, mučeni, osuđeni i spaljeni na javnim trgovima upravo njegovom zaslugom. Bio je strah i trepet za crkvene disidente. Crkva je brzo počela kopirati  njegovo  postupanje s hereticima i u tome pronašla novi izvor prihoda. Jer, heretici su bivali razvlašteni od svoje imovine, ili su morali plaćati visoke globe, pa su oni tako postali vrlo profitabilni za Crkvu. I tako je osuđivanje i spaljivanje inovjeraca imalo dva vidljiva efekta – 1. eliminacija opasnih  od  đavla  inspiriranih  ljudi  i  –  2.  dodavanje  novih  dobara  stalno  rastućem bogatstvu Rimske Crkve.

U početku su potkazivanja i odavanja krivovjeraca bila sporadična, a kazne relativno blage. A onda je došlo vrijeme, kad je “optužba za herezu” pretvorila crkvene strukture u glomaznu i zastrašujuću mašineriju u službi pokvarenih i fanatičnih redovnika svećenika.  Nitko više nije bio siguran. Bogati  i  imućni  ponajmanje. Dovoljno je bilo samo jedno potkazivanje pa da izgube sve, a nerijetko i život. Za mnoge je bogatstvo postalo pravo prokletstvo, jer im je donijelo propast. Dotadašnjim izumima za izvlačenjem i iznuđivanjem novca i drugih dobara, dodan je novi izum  – Optužba za krivovjerstvo, ali puno opasniji i strašniji, jer je značio tamnicu, mučilište i smrtnu kaznu. Gromovima anatema, izopćenja i zabrana prisustvovanja crkvenim obredima (interdict) pridružili su se krici iz mučilišta i miris spaljenih ljudskih tjelesa. Odavanje krivovjerca bilo je obično anonimno. Vrlo često nitko nije znao, da li je optuženik uhićen zbog odstupanja od prave vjere (katoličke), ili zbog pohlepe za njegovom imovinom. Papa Inocent III. dao je naročita uputstva po pitanju imovine krivovjeraca. U službenoj knjizi papinstva – Corpus Juris – dat je ovaj detalj: Imovina heretika ima biti sva zaplijenjena i ona ide u crkvene trezore.

Ove papine instrukcije izvršavane su svugdje gdje god je Crkva vladala, a svjetovne vlasti su u  tome surađivali s Crkvom. Pape su izricale izopćenja i anateme  protiv svakoga tko bi povrijedio povlastice Crkve, a od toga nisu bile pošteđene ni okrunjene glave. Osim papa i biskupi su mogli izopčiti svakog svjetovnog vladara, koji bi odbio progoniti neprijatelje Crkve. Sve je to donosilo fantastične prihode kleru. Pape, kardinali i biskupi koristili su svoj položaj za “pravljenje novca” ne samo za Petrovu Stolicu, nego i za sebe. Njihove palače i dvorovi su puno koštali, a tu je bila često i brojna gramziva rodbina. Biskupi su postali poznati po svojoj pohlepi. Tako je jedan biskup izopčio svog kralja, a kad je ovaj zatražio da biskup poništi izopćenje ovaj je to i učinio, ali uz cijenu – tanjur čistog zlata veličine biskupovog lica! Ako je svećenik  bio ubijen biskup bi cijeli  okrug  stavio  pod “interdikt” (zabrana dolaska u crkvu) sve dok žitelji ne bi sakupili novac za određenu kaznu. Ali, pohlepa Crkve za novcem i zemaljskim blagom bila je neutaživa i nezasitna. Svi ti načini koje je ona koristila za zadovoljenje te neugasive žeđi postali su tako učestali, rašireni i skandalozni, da je to izazivalo sve otvoreniji revolt, negodovanje i pobune. Sve te zloupotrebe, zločini i otimanja potaknuti gramzivošću i pokvarenošću konačno su doveli do i izazvali eksploziju početkom 16. stoljeća. Agonija bezbrojnih stradalnika diljem kršćanskog svijeta bila je izražena u kriku Reformacije.

 

Nastavlja se…

(1551)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara