UVLAČENJE U KIJEVU

Prošloga tjedna naš najveći ukrajinski borac i ratnik, premijer Andrej Plenković u pratnji ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda nenajavljeno je posjetio Kijev i po tko zna koji puta Zelenskom naobećavao svakojaka čudesa, a sve u svrhu vlastite promocije stavivši jadnu i malu Hrvatsku u velike probleme samo da bi se kasnije po Bruxellesu i pred tetom Ursulom mogao hvaliti da smo, kako dotični voli reći, na pravoj strani povijesti, samo što stajanje na toj strani Hrvatsku itekako košta. Da odmah razjasnim kako nitko normalan u bilo kojem ratu nije na strani agresora, pa tako i ja nisam nikakav rusofil i svakako suosjećam s Ukrajincima jer sam i osobno bio branitelj i znam da je teško i traumatično boriti se protiv puno nadmoćnijeg agresora sa suludim pretenzijama na tuđi teritorij. I nije ovdje stvar u podršci Ukrajini nego u našim mogućnostima provedbe te podrške i pomoći. Naime, Plenković i Medved u Kijev su došli obećati i preuzeti na slabašna hrvatska leđa pomoć u zbrinjavanju i rehabilitaciji ranjenih ukrajinskih vojnika te u razminiravanju Ukrajine što ne bi bio problem kada se naš zdravstveni sustav raspada brzinom svjetlosti, a razminirali nismo ni vlastitu zemlju jer pirotehničari i obični ljudi i dalje ginu upravo na mjestima gdje i danas postoje neeksplodirane minske naprave. Uz to, ministar branitelja nije ni trepnuo kada je njegov šef obećavao liječenje i rehabilitaciju Ukrajinaca iako sam dobro zna da hrvatski branitelji ne mogu u toplice baš lako, pogotovo ako nemaju status ratnih vojnih invalida, a i tada se moraju posvađati s pola HZZO-a da bi vam rehabilitaciju odobrili. O onima koji nisu bili hrvatski branitelji neću ni govoriti jer su u još gorem položaju. Liječiti ukrajinske borce u hrvatskim bolnicama gdje kronično nedostaje kreveta, pa se ljudi doslovno nakon operacije šalju na kućni oporavak također je upitno, jer valjda prvo svojim građanima osiguraš normalne uvjete kojih kod nas nema, a onda možeš razmišljati o nekome drugome.

I ja sam bio ranjen u ratu te je najveći doseg bio premjestiti me iz bolnice u Ogulinu na zagrebački Sveti Duh, nisu me poslali ni u Njemačku ni u Austriju, a ni u Ukrajinu, ni bilo gdje drugdje. Zato je suludo liječiti i rehabilitirati strane državljane kad to ne možeš napraviti ni vlastitima bili oni branitelji ili ne.

Još jedna stvar koja me posebno zasmetala je slanje helikoptera Ukrajini. Istina je da su stari, ali lete, a mi kao turistička zemlja nemamo helikoptersku medicinsku službu posebno na otocima i umjesto da ih prebojimo i osposobimo u medicinske svrhe, mi ih velikodušno isporučujemo tamo gdje cijeli zapadni svijet već ionako šalje sva moguća čuda. Ali, taj isti Zapad je sto puta bogatiji od Hrvatske i može si to priuštiti. Zadnja stavka u premijerovim poklonima Zelenskom je novac. Plenković se pohvalio kolike je milijune eura Hrvatska dala Ukrajini, a kad se kod nas spomene podizanje plaća, mirovina, socijalnih davanja ili bilo čega drugoga onda novaca nema. I na kraju da zaključim kako sam apsolutno na strani žrtve ove brutalne agresije i iskreno se nadam da će Ukrajinci što prije doslovno pobacati Ruse, koji su ih napali, iz svoje zemlje, ali isto tako ne želim da hrvatski narod postane meta psihopate Putina i talac premijerovog uvlačenja Ukrajini i Europi zbog vlastitih budućih europskih ambicija na naš račun.

(28)