BABILONSKA BLUDNICA – 1. DIO

Više od tisućljeće i pol Katolička crkva prakticira niz heretičkih i blasfemičnih tradicija koje nemaju svoje uporište u Bibliji i u potpunoj su suprotnosti s naukom Svetoga Pisma, a službeno su potvrđene na raznim crkvenim koncilima, pa i od samih papa i time postale obvezujuće za sve katoličke vjernike.

Na prvom ekumenskom saboru u Niceji 325. godine, do tada poganski car Konstantin proglasio se prvim kršćanskim carem iako je Crkva već prije toga ustalila neke običaje kojima je sebi uzela ekskluzivno božansko pravo na vlast, pa su izmislili kako je sv. Petar boravio i bio mučen te pogubljen u Rimu iako za to nema apsolutno nikakvih dokaza, a čak je tadašnje kršćane, kao i ove današnje, uvjeravala da je Isus osobno imenovao Petra za apostolskog poglavara prve Crkve i time uspostavila papinski kontinuitet..

U četvrtom stoljeću, poslije Krista naravno, Crkva je uvela križ kao simbol i počela unovčavati molitve za mrtve. Kako bi još malo unaprijedila svoju trgovinu uvela je i svijeće, koje su se morale kupiti, te raznorazne anđele i štovanje mrtvih svetaca kao što je uvela i svetu misu. U petom stoljeću, nakon koncila u Efezu, počeo se koristiti izraz Majka Božja za Isusovu majku Mariju, a početkom šestog stoljeća svećenici su se odlučili uniformirati, pa su se počeli odijevati drugačije od običnih smrtnika. Iz tog stoljeća potječu i posljednja pomast kao i dogma o Čistilištu koju je ustanovio papa Grgur Veliki. Znamo da je Bog u jednom trenutku odlučio ispremiješati sve jezike, pa se taj isti papa dosjetio kako će se od tada sveta misa i sve molitve obavljati isključivo na latinskom jeziku.

U osmom su stoljeću pape već osjetile kako su izuzetno važne ličnosti pa je 709. godine uvedeno ljubljenje papinih stopala, a četiri desetljeća kasnije uzeli su ne samo božansku nego i svjetovnu vlast kada je Pipin Mali papi Stjepanu II. ustupio Rim i uz to još i okolni teritorij, tek toliko da se nađe. Iz tog stoljeća datira još jedna hereza koja je odobrena 786. godine u vidu štovanja križa, raznih relikvija i mnogih likova koje je uvela carica Irena, a sredinom idućeg, devetog stoljeća, svećenici su se dosjetili u običnu vodu dodati malo soli, blagosloviti je i proglasiti svetom vodom.

Pošto je Isus začet nadnaravnom intervencijom Duha, a Josip je unatoč tome ipak ostao s njegovom majkom, trebalo mu se nekako odužiti, pa se on od 890. godine štuje kao svetac. Inače, kanonizacija mrtvih svetaca pripisuje se papi Ivanu XV. koji je tu praksu započeo 995. godine. S obzirom da se nikakav post niti u vrijeme korizme, a niti petkom nigdje u Bibliji ne spominje, pape su ipak odlučile da se to mora pod obavezno prakticirati od 998. godine, a isto su tako kao obvezu stoljeće kasnije uveli i dolazak na misu za sve vjernike.

Jedno od zacijelo najbizarnijih i najglupljih obveza koja je svećenicima nametnuta, a koja se rijetko poštuje je svakako celibat. Njega je, također protivno Bibliji, uveo i naredio papa Grgur VII. 1079. godine, pa ta odredba i danas izaziva niz polemika, jer se onom svijećom iz četvrtog stoljeća trebaju tražiti svećenici koji celibat žive u pravom smislu te riječi. Isus u Svetom Pismu svojim apostolima nikada nije zabranjivao ženidbu, ona je čak i Židovima onoga doba bila nametnuta kao obaveza. Iz tog jedanaestog stoljeća potječe još jedna blasfemična praksa poganskog porijekla, a to je moljenje krunice po zrnima, koja se uglavnom veže uz islam i hinduizam.

(Nastavlja se…)

(1353)