SIONSKI PRIORAT

Jedno od bratstva koje je zainteresiralo sve one što se bave tajnim društvima svakako je Sionski priorat, koji je kao i mnogo toga izazvao interes nakon objavljivanja knjige Dana Browna Da Vincijev kod. Tvrdi se da je to jedno od najstarijih i najutjecajnijih europskih društava čiji su članovi često bili ismijavani, a djelotvornost marginalizirana. Sionski priorat ili Prieuré de Sion osnovao je francuski kralj Gedofroi de Boullion u Jeruzalemu 1099. godine, a povijest tog bratstva trajala je više od tisuću godina, te se prenosila generacijama nakon smrti Gedofroia. On je, naime navodno znao i čuvao jednu jako moćnu tajnu, pa kako nije želio da se ta tajna nakon njegove smrti izgubi i nestane, osnovao je tajno bratstvo u kojemu postoji složeni sustav znanja koji je raspoređen i podijeljen na više članova, a samo četvorica njih znaju gdje seta tajna čuva i o čemu se radi bez obzira na veličinu bratstva. Sam Priorat je vrlo teško svrstati u neku kategoriju, ali razvidno je i potpuno jasno da su u njemu veliku ulogu imali članovi Reda siromašnih Kristovih vitezova i hrama Solomonova ili kraće i kolokvijalno rečeno templari. Uvriježeno je mišljenje da su oni osnovani kako bi štitili hodočasnike na putu u Svetu zemlju, no veliki broj teorija zavjere govore da je krajnji cilj templara bio vratiti spise ispod ruševina Solomonova hrama i prenijeti ih u Europu. Nitko nije siguran, ali svi govore o tome da su oni zaista nešto pronašli nakon devet godina traženja. Tu tajnu koju oni pronalaze ispod ruševina navodno zna i Sionski priorat, a toliko je moćna da može uzdrmati i same temelje Crkve te Priorat i templari tako jednostavno postaju dio jedne iste cjeline kojoj je na čelu stajao isti Veliki majstor sve do raskola i konačnog razdvajanja 1188. godine. Priorat nakon toga nastavlja svoje djelovanje pod vodstvom niza velikih imena svjetske povijesti, pa su njegovi članovi i vođe bili između ostalih Isaac Newton, Leonardo da Vinci, Sandro Botticelli, Victor Hugo i mnogi drugi, a čak se tvrdi kako je Priorat u svojim redovima imao i Ivanu Orleansku, Nostradamusa, pa čak i papu Ivana XXIII.

No, vratimo se na vezu templara i Sionskog priorata, u vrijeme kada su vitezovi tragali za blagom, navodno ga pronašli i prenijeli u Europu te doslovno preko noći postigli nevjerojatan ugled te im osobno papa Inocent II. izdaje bulu koja im je garantirala neograničenu moć. Je li time Vatikan imao neke posebne razloge ili skrivene motive ni danas nije u potpunosti jasno, jer teorije zavjere idu toliko daleko da se smatralo kako su templari zapravo ucijenili Vatikan. Do godine 1300. oni su posjedovali ogromno bogatstvo i imali veću moć od tadašnjeg pape Klementa V. te on u maniru svake današnje organizacije koja djeluje kao tajna služba bilo koje države, templare proglašava hereticima i zajedno s tadašnjim francuskim kraljem pokreće u petak, 13.10.1307. godine akciju kojom ih potpuno uništava. Međutim, bratstvo koje je opstalo i nakon uništenja templarskog reda i do danas sačuvalo niz tajnih spisa bio je nitko drugi nego Sionski priorat.

Kad sagledavamo djelovanje tog društva u današnje vrijeme možemo si postaviti niz pitanja na koja pokušavamo odgovoriti samo čitajući literaturu ili nekom svojom vlastitom logikom. Dakle, ukoliko postoji popis imena velikih majstora Priorata, sasvim lako možemo zaključiti kako su oni zaista bili prisutni i djelovali u određenom povijesnom periodu, dijelili iste ciljeve i interese, neki su bili čak i obiteljski povezani, a mnogi od njih bili su uključeni i u razne ezoterijske pokrete te bili članovi ostalih tajnih društava kao što su rosenkreuzeri ili slobodni zidari. Kroz njihove se zapise direktno ili indirektno provlači hermetička tema, zapravo spoznaja da čovjek itekako može svoju ličnost približiti Bogu time što stalno i ispočetka širi granice osobnog znanja. Njihovi članovi su kroz svoju umjetnost, bila ona rekapitulirana kroz književnost, slikarstvo ili glazbu primjetno ta svoja djela oplemenili heretičkim simbolima bez obzira u koje su vrijeme djelovali, primjenjivali su gotovo identične motive. Posebno se to odnosi na značenje svetoga Grala i Mariju Magdalenu kao njihovu glavnu ikonu Novoga zavjeta, ali o tome ćemo pisati u nekim drugim tekstovima koji su u pripremi i također će ubrzo biti objavljeni.

(4792)