UMJESTO ŠUTNJE

Danas je u Hrvatskom saboru rasprava o izvješćima za raspisivanje državnog referenduma na zahtjev dviju građanskih inicijativa. Prigoda je to da svoje bitno ljudske snage usmjerimo prema zahvaćanju onoga što bi te inicijative realizirale, da anticipiramo arhitektoniku željenih ljudskih, građanskih i političkih prava. Pođimo od predrazumijevanja stanja kolektivnog bitka kojeg nazivamo narod i od geografskih granica tog kolektivnog bitka, koje nazivamo državom. Narod koji nestaje, nesumnjivo ima svoje demone i strahove, a njih, opet predrazumijevajući, nazovimo nevidljivim bićima. One koji imaju znanja o demonima i strahovima, koji demonima i strahovima upravljaju, nazovimo, slijedom logičke nužnosti, stručnjacima za nevidljiva bića.

Istanbulska konvencija je međunarodni dokument stvaranja široke međunarodne, nadnacionalne fronte protiv nasilja nad ženama i nad djecom u obitelji. Ona je to i ništa više od onog što jest, baš kao što nasilje nad ženama jest upravo nasilje nad ženama koje ima svoj povijesni kontinuitet, koji se neće sam od sebe dokinuti, a potrebno ga je, nužno ga je, obvezni smo ga dokinuti. To je ono vidljivo, tužno i sramotno, dovoljno da civilizaciju koja je u svome nastanku i razvoju bila nezainteresirana za patnje žene kao žene proglasimo tužnom i sramotnom civilizacijom. Republika Hrvatska ima prigodu, i tu je prigodu iskoristila ratifikacijom Konvencije, sudjelovati u izgradnji nenasilne civilizacije jednakosti i ravnopravnosti. No, postoje i stručnjaci za nevidljiva bića, oni vide rodnu ideologiju i to što vide toliko ih je zaokupilo da interes usmjeravaju prema nevidljivom, zanemarujući ono vidljivo.

Stručnjaci za nevidljiva bića i u zastupnicima nacionalnih manjina vide ono što nam načelo jednakosti i ravnopravnosti ne dozvoljava da vidimo, oni u njima vide drugačije zastupnike, one zastupnike koji predstavljaju drugačije građane, a ti zastupnici i ti građani nemaju prava glasovati o Vladi, jer ta Vlada nije njihova i nije za njih, baš kao što nemaju prava glasovati o proračunu, jer taj proračun nije njihov i nije za njih. Stručnjaci za nevidljiva bića u zastupnicima pripadnika nacionalnih manjina ne vide zastupnike nacionalnih manjina, nego zastupnike koji su manje zastupnici. To je tolika regresija prava, da više nema potrebe nastavljati o ovoj temi, stoga završavam s ovim: kada bih mogao mirno gledao kako mi susjeda izbacuju iz njegovog vlastitog stana, i pritom ni riječi izgovorio, bio bih nitko, šuteći nitko!

Budući da sam, zbog poslovnih obveza, spriječen sudjelovati u današnjoj raspravi, ovom objavom se odmičem od šutnje koju ne bih mogao podnijeti.

(63)