BLAŽENA PRODAVAČICA MAGLE

Ovaj tekst napisali smo prije više od dvije godine za potrebe jednog prijateljskog bloga, ali po svemu sudeći aktualan je i danas.

 

„To je pravedna kazna za neprilično seksualno ponašanje.“
Ovo je izjava blažene Majke Tereze oboljelima od AIDS-a, kojoj bi Katolička crkva uskoro mogla nakalemiti aureolu svetice, nešto kao orden zasluga za punjenje računa u Vatikanskoj banci stotinama milijuna dolara od donacija koje su ljudi diljem svijeta poklanjali uvjereni kako pomažu siromašnima, bolesnima i gladnima.
Majka Tereza rođena je u Skoplju, 27 kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhiu. U osamnaestoj godini odlučila se posvetiti Božjoj službi, a dvije godine kasnije – kao štovateljica sv. Tereze Avilske – uzima ime Majka Tereza. Godine 1950. osniva Sestre misionarske ljubavi, katoličku družbu kojoj je bila na čelu sve do svoje smrti 5. rujna 1997. u Callcutti, danas Kolkata, gdje je i pokopana.
U svojoj misionarskoj misiji posebnu je pozornost usmjerila na skupljanje love Katoličkoj crkvi, kojoj ionako nikada nije dovoljno materijalnih dobara, dok su oni u čije je ime novac pribavljen u većini slučajeva i dalje živjeli u siromaštvu.
Medijsku pažnju koju je dobivala ta, katoličkim fanatizmon i fundamentalizmom zadojena buduća svetica, bila je nevjerojatna. Novinarima je pričala o Potemkinovim selima, tj. bolnicama, školama, pučkim kuhinjama, sirotištima ili centrima za beskućnike koje nitko nije vidio. Za otvaranje i opremanje tih virtualnih humanitarnih ustanova dobila je golemi novac koji je također mnogima ostao nevidljiv. Unatoč milijunima, oni kojima je najviše bila potrebna pomoć umirali su u mukama, bez lijekova, adekvatno obrazovanih liječnika – i što je najgnusnije – prekršteni u katolike. Naime, u Indiji gdje je dotična djelovala, uglavnom žive hinduisti i muslimani, ali im je blažena majka pokrštavanjem priskrbila „primanje specijalne ulaznice za svetog Petra“. Ljude na samrti ispitivala je „da li žele blagoslov po kojemu će im svi grijesi biti oprošteni“, pa se još i hvalila kako nitko od 29.000 koji su ubrzo umrli nije to odbio. Ovako nešto zaista ne treba komentirati!
Velika „humanitarka“ nije im priskrbila lijekove protiv bolova, sterilne medicinske igle, pa niti običan krevet, te su teško bolesni ljudi ležali na prostirkama, ali im je zato velikodušno nabavila ulaznice za susret sa sv. Petrom!!!
O ljudskim, posebice ženskim pravima, dotična nije znala ili nije željela znati ništa. Tijekom pakistansko-indijskog rata puno je žena bilo silovano, a ona – umjesto da im ponudi pomoć – obrušava se na one koje nisu željele roditi djecu začetu na takav brutalan i neljudski način. Jedino što je njoj bilo bitno svodilo se na apel nesretnim ženama da ne rade abortuse uz neprestano ponavljanje kako: „Pobačaj nikada ne može biti opravdan.“ Slično je ponovila 1979. godine prigodom preuzimanja Nobelove nagrade za mir rekavši da je najveća prijetnja miru u svijetu upravo pobačaj, po čemu se može zaključiti kako su liječnici koji se bave ginekologijom gori od nekog novog Hitlera. Nisu prijetnja svjetskom miru oni koji posjeduju nuklearno naoružanje, gomila terorista ili neki nadobudni luđak zadojen idejom o uništenju svijeta, nego ginekolog koji radi abortuse! Osobe iz njene neposredne blizine, te oni koji su znali da se novac dobiven donacijama ne ulaže u ono za što je namijenjen, danas govore kako od svega onoga čime se hvalila da je napravila nema zapravo ništa. Umjesto u izgradnju vrtića, škola i bolnica silne su svote sjedale na račun u Vatikanskoj banci, a ono što je ona trošila uglavnom se ulagalo u obraćanje nekatolika na katolicizam i izgradnju velebnih samostana.
Oboljelim gubavcima umjesto pružanja liječničke pomoći upućivala je poruku: „Najljepši dar je supatništvo u Kristovoj muci.“ Zanimljivo je kako Kristova muka njoj nije bila previše bliska, jer se ona liječila u najskupljim bolnicama, dok su njezini štićenici bili lišeni čak i tableta protiv bolova uz poruku: „Patnja ubogih je lijepa i svijetu pomaže plemeniti primjer bijede i patnje.
O njenom „humanizmu“ govori i otvoreno pismo liječnika rođenog u Kalkuti, koji danas živi u Londonu, inače autora knjige Mother Theresa The Final Verdict

Misionarkama Milosrđa
54A A J C Bose Road
Calcutta 700017
Indija
Poštovana Gospođo/Gospodine
1. Kao netko tko se mnogo godina interesirao za aktivnosti Misionarki Milosrđa, imam neka pitanja i upite. Koliko centara imate, a koliko od njih su isključivo za redovnice, kao što su, primjerice oni na Malti i Forsi (Švedska). Zašto je dana samo brojka ‘negdje između 200 i 600’?
2. Koji je stvaran broj onih koji su ‘pokupljeni’ (pick-up) u Nirmal Hriday (kuću za siromašne i umiruće u Kalkuti). Majka Tereza je dala broj od 36.000 u svom govoru kod dodjele Nobelove nagrade (prosinca 1979). Međutim ona je upotrijebila istu brojku u Breisgau (Njemačkoj, rujna 1978), i u Sydney-u (Australija, veljača 1973). Kako se ova brojka odnosi na broj dat u Time magazinu u intervjuu u prosincu 1989.
“Mi smo pokupili sa ulica Kalkute 54.000 ljudi, a ‘23.000-ili tako nešto’ je umrlo.”
Drugim riječima, ‘pokupili’ ste 36.000 ljudi tijekom 27 godina, sve do 1979., a u sljedećih desetak godina ‘pokupili’ ste 18.000 ljudi. Možete li objasniti taj neočekivan skok u brojkama, uzevši da je broj vaših kreveta ostao isti (95), i nije se desila neka velika katastrofa u Kalkuti za vrijeme tih desetak godina.
Moglo bi također biti neistinito upotrebljavati frazu ‘pokupili’, jer čujem da vi odbijate pružanje usluga prijevoza sa svojim vozilima – umjesto toga, ljude upućujete na službu hitne pomoći grada Kalkute. Ambulantna kola se upotrebljavaju isključivo kao taksi služba za redovnice.
3. Kalkuta je bila opisana odvratnim terminima u većini pisanih materijala i filmovima o Majci Terezi kao ‘jedna velika hrpa otpada’, ‘čir na licu Zemlje’. Je li to urađeno da se preuveliča količina i kvaliteta vašega rada? Zaista, Majka Tereza je često rabila izraz ‘male Kalkute’ za opisati najružnija mjesta na svijetu. Ne samo da je ovo zlouporaba gostoprimstva, već, kao Albanka, ona bi to morala bolje znati.
Sljedeći citati dolaze iz knjige “Za Ljubav Boga – Majka Tereza iz Kalkute” – knjiga ko-autora Jean Barbier-a za “drugo ja” Majke Tereze, Oca Georg Goree-a. U njoj on kaže, “..u kantama za smeće, ispod sjedala autobusa, bili su živi fetusi, dati psima da ih jedu.” Možete li mi dokazati jedan jedini slučaj gdje su fetusi nađeni ispod sjedala autobusa u Kalkuti? — U svakom slučaju, autobusi su tako natrpani, da jedva i muha može proći. Otac Goree i Jean Barbier također napominju u istoj knjizi, o vašem djelovanju u Londonu, “Šest mjeseci kasnije, novi centar je bio otvoren u peterokatnici u Saint Stephens Green.”
Gdje je ta peterokatnica? I, možete li me molim vas prosvijetliti, kao Londonca, gdje je to Saint Stephens Green.” U istoj knjizi, rečeno je da u Kalkuti postoji 4000 djece pod vašom skrbi. Gdje?
4. U Vardey Lucindinoj knjizi, “Jednostavna Staza”, Majka Tereza ima navodno kuhinju u Shishu Bhavan koja svakodnevno prehranjuje više od 1000 ljudi. Kada? Gdje? Nema spomena o “prehrambenim karticama” koje određen broj ljudi mora imati da zadobije pravo na prehranu. Majka također opisuje predio Shisha Bhavan da uključuje “brojne visoke građevine”; svakako se od nje očekuje da prepozna svoje vlastito mjesto?
5. Sean Patrick Lovett za “Meditacije za Majku Terezu” spominje neki zapis iznad vrata bolnice za gubavce od Majke Tereze u Kalkuti. Gdje ta bolnica? U japanskom filmu: “Majka Tereza i njezin Svijet”, spominje se 250.000 gubavaca, dok drugi film, “Jednoga dana u Kalkuti”, napravljenog u isto vrijeme, daje broj gubavaca 40.000. U knjizi Audrey Constant, “Na ulicama Kalkute, priča o Majci Terezi”, Kalkuta se opisuje kao tako gubavo mjesto, da je posebna crkva bila osigurana samo za gubavce! Gdje je ta crkva? Sve te knjige i filmovi su bili načinjeni pod vašim izravnim nadzorom i blagoslovom. Možda ne znate da je broj gubavaca u Kalkuti trenutno 8.000, premda je bio nešto viši u trenutku snimanja tih filmova i knjiga. Zasigurno vam je poznato da guba nije bitan zdravstveni problem za Kalkutu, premda ne negiram da ga treba riješiti. Jeste li stalno prenaglašavali gubu u Kalkuti da bolje pristaje vašoj Biblijskoj tematici? Možete li mi reći što ste uradili protiv malarije, te svakidašnje nevolje Kalkute (i Indije)?
Knjiga “Jednoga dana u Kalkuti” također daje ove zapanjujuće brojke o vašem radu u Kalkuti: ” 63 kuća za umiruće i siromašne, 49 kuća za napuštenu djecu, 103 centara za gubu, škole i centri za pothranjenost.” Gdje? Film također spominje 570 učenika u Shishu Bhavan sirotištu. Kao netko koji je rođen, odrastao i proveo većinu svoga života u Kalkuti, nalazim gornju statistiku u najmanju ruku čudnom.
6. U pismu tadašnjem premijeru Morarji Desai, Majka Tereza kaže, “Samo u Kalkuti imamo 102 centra gdje se obitelji poučavaju “suzdržljivosti iz ljubavi”. Molim vas recite mi gdje su ti centri?
7. Vaša poslovna evidencija, u obimu u kojem je trenutno dostupna, pokazuje da se velike sume novca prenose u “glavni stožer u Rimu”, novci koji su valjda mogli biti upotrijebljeni za rad u Kalkuti, mjestu koje je postalo sinonimom s Majkom Terezom u očima svijeta. U svakom slučaju, netko bi mogao pretpostavljati da je vaš glavni stožer u Kalkuti.
8. Želio bih znati zašto ogromna većina vaših časnih sestara ne govori Bengalski, jezik Kalkute, i vrlo često komuniciraju isključivo na engleskom, jeziku kojim siromašni, za koje se navodno brinete, niti ne govore, niti ne razumiju.
Imam ova i mnoga druga skromna pitanja. Ja ću vam biti zahvalan ako mi omogućite intervju s Majkom Terezom. Intervju će biti strukturiran otprilike 90 minuta. S radošću očekujem vijesti od vas.
S poštovanjem Vaš,
Aroup Chatterjee

Na pismo, naravno, nikada nije dobio odgovor!

Dok je druge uvjeravala kako sve bolesti i patnje liječi molitva Bogu, uskraćivala im lijekove uz ciničnu i sadističku poruku: „Ti patiš, to su Kristovi poljupci“, rečenice iz njenih osobnih pisama daju naslutiti kako buduća „svetica“ baš i nije bila previše uvjerena u ono što je drugima doslovno nametala: „Osjećam da me Bog ne želi, da Bog nije Bog i da on uopće ne postoji.
Toliko o blaženici Katoličke crkve kojoj je priskrbila svu silu materijalnih dobara i financija, pa je Vatikan zaista ima i zašto kanonizirati i proglasiti svetom Majkom Terezom.
I na kraju treba reći kako je ovo tekst o samo jednoj osobi, a ne o tisućama misionara, volontera, svećenika i redovnika diljem svijeta koji samozatajno pomažu potrebitima i kojima – za razliku od buduće svetice – nitko neće podići spomenik u središtu grada Zagreba visok skoro tri i pol metra ili po njima nazvati ulicu, koju je u zagrebačkom naselju Vrapče spomenuta Majka dobila prije nekoliko godina.

 

(41590)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara