EKONOMSKI FAKTOR IZA REFORMACIJE

VATIKANSKE MILIJARDE – 12. DIO               

Krikovi ljutnje, negodovanja, otpora i agonije svih svetih, pobunjenika i reformatora koji su bili ljuti na Crkvu zbog njenih stranputica nikada nisu prestali odjekivati kroz proteklo tisućljeće, a upućivani oduševljenim istinskim vjernicima, ravnodušnom mnoštvu i gluhoći vladajućih papa i njihove hijerarhije. Ti krikovi su tražili i ponavljali zahtjev za reformom papinskog kršćanstva, ali uzalud. Ako je i bilo trenutnog učinka, on je ubrzo bio vatrom ugušen. To svjedoči pepeo svih onih koji su spaljeni na javnim trgovima srednjovjekovnih gradova Evrope. Legije revnih i slavnih heroja nestale su nakon uzaludnog krika ali i opomena o nadolazećim nevoljama i mnogostrukim – Jao!

I kada je konačno izbila eksplozija potaknuta od sila koje su ključale na samom dnu, monolitna crkvena građevina se počela urušavati. I bilo je pravo čudo, što eksplozija nije izbila već mnogo ranije. Fenomen Martina Luthera nije bio posve neočekivan. Njemački redovnik postao je glasnogovornik, ne toliko sebe samog i svojih sumnji i nedoumica, koliko zlovoljne i uvrijeđene populacije koja nije vise mogla trpjeti silnu izopačenost i degeneraciju Crkve. Ta Crkva je vladala preko iskvarenih lopova, bogatih raskalašenika i hordi crkvenih i laičkih parazita koji su živjeli na grbači te iste populacije. Martin Luther, a da toga nije bio ni svjestan, postao je glasnogovornik te i takove populacije. Jer uistinu, bogatstvo Crkve bilo je divovsko, njena pokvarenost također, ali i njeno odstupanje od apostolskog nauka i prakse. Evropa je bila preplavljena muškim i ženskim samostanima i opatijama čiji su stanari vodili parazitski život uzimajući “crkvenu desetinu” i svakojake namete i poreze, te se ugojili i silno ulijenili. Raskošne palače crkvenih dostojanstvenika odavale su način života njihovih stanara čiji je glavni interes bio – koliko prihoda donosi neka dijeceza ili opatija? Kardinali su njima otvoreno trgovali, tj. kupovali ih i prodavali.

Sami pape sa svojim dvorom davali su loš primjer drugima, jer su živjeli u luksuzu i obilju, a mnogi i u raskalašenosti. Visoke i unosne crkvene položaje su skupo prodavali ili dodjeljivali svojim rođacima, nerijetko nezrelim mladićima koji su preko noći postajali kardinali. Kad je neki papa bio na samrti, kardinali koji su trebali izabrati novog papu prakticirali su kupovanje i prodaju “glasova”, podmićivanje, cjenkanje i slično. To su radili drsko i bez imalo stida, pa su izbori novog pape postali najobičnije pogodbe bazarskog tipa. Osim kardinalskih sramnih mućkanja, tu su bili i agenti prinčeva i kraljeva koji su se otvoreno ubacivali u konklave nudeći zlato i posjede za kandidata svog vladara. Zbog svega toga rezultat je ovisio o visini mita danog kardinalima. Tako su stoljećima konklave bile obična “tržnica” na kojoj se papinska stolica kupovala i prodavala po najvišoj mogućoj cijeni, a pape i kardinali su bili pijuni u toj svetogrdnoj igri. Treba se podsjetiti da u to vrijeme kardinali nisu bili samo “prinčevi Crkve”. Mnogi su bili stvarni prinčevi ili su zauzimali visoke svjetovne položaje. Na primjer, engleski kardinal kancelar Wolsey bio je vrlo moćan i zapravo je vladao Engleskom od 1514. do 1529.godine. Svi državni poslovi i financije prolazili su kroz njegove ruke. On sam živio je u kraljevskoj raskoši u ogromnom dvorcu. Dvaput je bio vrlo blizu papinskoj stolici i da je postao papa, najvjerojatnije ni Engleska crkva ne bi bila rođena. Wolsey je bio prototip princa Crkve, koji je imao neograničenu crkvenu i svjetovnu vlast, bogatstvo i počasti. Kardinali ovog tipa kad bi se okupljali radi izbora novog pape, dolazili bi u velikoj pompi, luksuzu i požudi za novcem i čašću, a to nisu nimalo skrivali. Oni su se ponašali poput moćnika koji su došli da izaberu drugog moćnika od kojeg bi mogli izvući što vise koristi. Tokom 14. i 15. stoljeća ovi kardinali prije ulaženja u konklave nisu sa sobom donosili slamnjače, kruh, vodu i molitve Svetom Duhu za dobar izbor. Mnogi su dovodili sa sobom cijelu svoju kamarilu – glavnog sekretara, sakristana, svog ispovjednika, pisara, sluge, doktora, apotekara, brijača i tako dalje, a sve to za potrebe Njegove Eminencije. Ni to nije bilo sve. Rimljani su gledali povorke gala kočija koje su dolazile iz kardinalskih palača, a kojima su upravljali kočijaši u raskošnim livrejama. Sluge su također nosile blještave uniforme dok su posluživale svoje Eminencije. A sve to umjesto poniznosti, molitava i pokore za pomoć u izboru novog nasljednika sv. Petra. Nije onda ni za čuditi se kakav je bio rezultat takovih izbora. Pape koji su ovako bili izabrani i od ovakvih kardinala, bili su još gori. Spomenimo samo nekoliko:

EKONOMSKI FAKTOR IZA REFORMACIJE

Papa Pavao II. (1464-1471) odmah nakon nominacije obavijestio je Sveti Kolegij, da će uzeti ime Formoso I. (Formoso znaci lijepi) zbog toga što je bio najzgodniji čovjek koji je ikada nosio papinsku krunu. Kardinali su se pobojali javnog skandala i odgovorili su ga od toga, pa je on postao Pavao II. Taj narcisoidan i tašt čovjek se oblačio u najfiniju odjeću, kitio se draguljima, a papinski dvor je bio umnožen lijepim ženama i mladeži. Njegova najveća strast su bili dragulji i skupocjeno kamenje sa kojima se volio igrati i oni su ga naprosto fascinirali. Papinsku krunu dao je ukrasiti s izabranim draguljima, tako da je ona postala preteška za nošenje na glavi. Ipak, on ju je nosio i trpio bolove, pa se smatra da je ona uzrokovala apoplektički napad od kojeg je umro. Bio je žrtva vlastite taštine i svojih strasti. Papa koji ga je naslijedio nije bio bolji. Siksto IV. (1471-1484) je vodio stalne “ratove za stjecanje novca”. Sve crkvene časti i položaji bili su na prodaju. Davao je razne povlastice za najvišu cijenu. Nametao je svakovrsne poreze i takse na pučanstvo. One koji ne bi platili dao je mučiti i vješati. Išao je tako daleko, da je davao oproste za najteže zločine. Svima koji bi zatezali s plaćanjem prijetio je paklom. Venecijanskim prelatima je prijetio da će ih prodati Turcima kao robove, ne budu li redovno plaćali Petrovoj Stolici. Bio je pravi vrag. Papa Inocent VIII. (1484-1492) otvoreno je kupio glasove kardinala. Njegov jedini interes bile su žene i njegova brojna nezakonita djeca. Papinski dvor je bio ispunjen djecom, vikom i grajom. Izdržavanje brojne djece, unučadi i rodbine koštalo je enormne svote i papinske riznice su se praznile. Inocent je bio čovjek koji je volio životne radosti i tjelesna zadovoljstva. Silno se udebljao, pa je postao “brdo mesa” koje se jedva kretalo što je vjerojatno i ubrzalo njegovu smrt. Naslijedio ga je još poznatiji kardinal Borgia. Taj Španjolac imenom Rodrigo Borgia postao je čuveni papa Aleksandar VI. (1492-1503). Kao kardinal i kasnije papa, on je provodio noći u gozbama i pijankama. Imao je puno nezakonite djece, ali je poznat kao otac legendarnih Lukrecije i Cesara Borgie. Trošio je velike sume novaca, primao i davao velika mita za ostvarenje svojih planova i ciljeva. Kao mladi kardinal vodio je razuzdan život što je nastavio i u kasnijoj životnoj dobi. U stvari, on je i kupio svoj kardinalat. Onda je počeo podmićivati sve i svakoga, samo da se domogne papinske stolice, a što mu je konačno i uspjelo. Drsko i besramno je koristio crkveno blago za osobne potrebe, a svoj utjecaj je prodavao za dobre novce. Kao španjolski papa radio je u korist svoje zemlje, pa je tako izdao famoznu “Bulu Kastilji za Novi Svijet” – dokument kojim je čitavi Novi Svijet darovao Španjolskoj i manje Portugalu. Aleksandar VI. je jedna od najsramnijih figura u dugačkom nizu rimskih papa. Kad je 1513. izabran papa Medici ili Lav X. gore opisani načini crkvenog poslovanja su bili dobro uhodani i Crkva je postala poput neke tržnice ili burze, gdje se sve moglo kupiti i prodati. Lav X. je bio agnostik. Ono što ga je učinilo “besmrtnim” u analima kršćanstva, to je otvorena i javna prodaja – rasprodaja indulgencija u svrhu skupljanja novca za gradnju bazilike  sv. Petra. To je izazvalo iskru koja je zapalila reformacijski požar. Lav X. ostat će poznat kao papa za čijeg je pontifikata započela Velika Reformacija. Zapadno kršćanstvo je puklo na dva dijela. Iako su Reformaciju inspirirale primarno teološke pobude i pitanja, ne manje važne sile dale su joj pokretačku snagu i priliku da bude uspješna. Te sile bile su: pohlepa za blagom, osobito crkvenim i njegova preraspodjela, te novi faktori, odnosno njihovi zameci, a to su nacionalizam, prikriveni rasni antagonizmi i sukob kultura koje su se mijenjale. Ali, da nije bilo one silne žudnje za povećanjem materijalnih dobara i bogatstva pitanje je bi li Reformacija mogla biti rođena te preživjeti, uzrasti i konačno uspjeti.

Treba podsjetiti, da ova Reformacija nije bila prva u povijesti. No, ona je bila prva koja je uspjela (svi raniji pokreti i pokušaji završili su bezuspješno) i zato što je uspjela, ona je postala VELIKA  REFORMACIJA. Da nije, postala bi tek zabilježba u analima crkvene povijesti. Njezin uspjeh uvjetovan je pogodnim zbrojem i zrelošću prilika, a to su: krajnja korupcija Crkve, hrabrost i revnost Luthera i njegovih suradnika, ali još vise od toga – moćan faktor laičkih svjetovnih elemenata koji su htjeli preuzeti ogromno bogatstvo Crkve, ili bar dio istoga. Kraljevi i prinčevi, plemstvo i građani, zapravo svi su bili motivirani i imali su neki svoj interes. Teološke rasprave bile su za njih sporedne i nevažne, ali kao poslane od Providnosti. One su im davale opravdanje za osvajanje i zapljenu imovine i zemljišta koje je Crkva držala stoljećima. Povoljna prilika je trebala biti iskorištena, jer možda više nikad ne bi došla. Inače, ekonomska motivacija, osim kod viših slojeva društva postojala je i kod nižih, jer je “fiskalna politika” Crkve pritiskala sve. U 14. i 15. stoljeću taj teret je postao skoro nepodnošljiv, poput nekog neprekidnog gušenja koje je za niže slojeve bilo pojačano još i dodatnim nametima i porezima kralju, lokalnim prinčevima i gradskoj upravi. Crkva, umjesto da malo popusti željezni stisak i pokaze milosrđe postala je još grabežljivija. Njezin stisak je bio jak i nepopustljiv bez obzira na situaciju, a vršila ga je kroz godišnje poreze papi, razne “desetine” i namete, prinudan rad i uvijek prisutan i obavezan “Petrov novčić”. I tako se desilo da su teološke rasprave koje u običnim okolnostima zanimaju samo manje i ograničene skupine u društvu, postale centar zanimanja za sile koje su dugo pružale ruke za privlačnim bogatstvom Crkve. Njemački knezovi pali su u iskušenje, isto kao i razni moćnici u drugim zemljama. U Engleskoj je bitka za razvlaštenje Crkve bila predvođena samim kraljem. Henrik VIII. je za svoje grubosti, požude i okrutnosti imao opravdanje u silnoj želji za muškim potomkom na prijestolju. Njegovi dinastički problemi doveli su do sukoba s papom. On je također vidio i veliku ekonomsku korist koju bi mogao imati od Reformacije. Pohlepno englesko plemstvo je stalo uz njega da bi se domoglo posjeda, nekretnina i blaga. Probuđena nacionalna svijest je pitala – zašto da plaćamo poreze strancu u dalekoj stranoj zemlji i naše blago da odlazi u drugu zemlju? Zar ne bi bilo bolje da ostane kod nas u našoj zemlji? Budući je takvo raspoloženje prevladalo, oni su se lako odrekli pape i njegove crkve. Reformacija je za njih bila jedna transakcija u kojoj su oni bili glavni dobitnici. Engleska Crkva je tako mogla biti rođena. Ekonomski podstrek je prema tome odigrao izuzetno veliku ulogu za uspjeh Reformacije, kako u Engleskoj, tako i u Njemačkoj. Ne smije se zaboraviti, da su Lutherova snaga i uspjeh došli zbog podrške većine njemačkih knezova koji su željeli sekularizaciju crkvene imovine. To je bio mamac koji je privukao sve one koji su se okupili u isti tabor protiv Rimokatoličke crkve. Da nije bilo tog ogromnog crkvenog bogatstva, pitanje je, bi li se laički elementi u to upleli i podržali protestantske reformatore samo zbog teoloških razloga? Dakle, materijalna dobra Crkve postala su glavni razlog njenog gubitka tih istih dobara, jer je ona njihovo gomilanje stavila u prvi plan svoje cjelokupne djelatnosti. Podsjetimo, da je u tom periodu Crkva bila najveći, najbogatiji i najmoćniji feudalac u Evropi i da se nijedan vladar nije mogao ni usporediti s njom!

I da zaključimo, nepopustljivo i tvrdoglavo zgrtanje i gomilanje materijalnih dobara i ovozemaljskog blaga na najbezobzirnije načine, postalo je glavni uzrok za gubitke koje je Katolička crkva doživjela od Reformacije. Upozorenje drevnog mudraca glasi: – “I vidjeh veliko zlo pod suncem; skupljeno blago koje je na propast svom vlasniku….” Biblija (Propovjednik 5.13). I to je optužba, ali i osuda  najmaterijalističkije, najbogatije i najpokvarenije institucije na Zemlji koja sluzi bogu Mamonu povezana s vladarima ovoga svijeta. Umjesto da služi, da pazi, skrbi za njega i bude dobar pastir Kristovu duhovnom stadu, kao što je to i naredio sam Učitelj i Osnivač svoje Crkve Isus Krist.

(Nastavlja se…)

 

(725)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara