PREMA ISTOKU – 2. DIO

Vlakovi su mi se oduvijek sviđali, ne znam zašto, ali u djetinjstvu smo stalno odlazili na prugu po kojoj je tada vozio popularni Samoborček ili na onu po kojoj se vozio ugljen teretnim vagonima u tadašnju Šumu – tako se naime zvala ta firma na Trešnjevci. Sjećam se kako su oni vozili jako sporo, a mi smo ubacivali one komadiće ugljena koji su ispadali i vraćali ih u vagon. S godinama mi je to prijevozno sredstvo postalo jednostavno presporo za duža putovanja koja su zbog potrebe posla postajala sve duža i učestalija, pa se počinjem uglavnom oslanjati na automobil ili avion što je bilo puno brže i ekonomičnije. Međutim, od nedavno se vratih vlakovima i nije mi žao.

Danas putujem kroz dvije države, moram priznati slabo ih poznajem i nije bilo baš prilike boraviti u njima, a moram isto tako priznati da se zaista ima što vidjeti. Uglavnom se vozimo kroz ruralna područja, uz zelene livade, obrađena ili neobrađena polja i male stanice ispred kojih otpravnici vlakova samo mašu svojim crvenim zastavicama jer se nećemo previše zaustavljati do krajnjeg odredišta. U vagonu je atmosfera poprilično šutljiva, tek smo krenuli, pa ljudi kao da prvo preispituju jedni druge. Samo nas je nekoliko, jedna žena pokušava čitati neku knjigu, muškarac do nje zadubio se pogledom u svoj kofer koji je silno mali pa mi djeluje kao da ne putuje daleko, druga žena, zapravo mlađa djevojka od nekih tridesetak godina gleda kroz prozor zadubljena u vlastite misli i nekako imam dojam da uopće ne vidi što je vani već je negdje daleko, a samo fizički je prisutna ovdje. Još je jedna žena s nama, a ta je pravi modni raritet, barem meni, jer na sebi ima sve boje iz spektra koje postoje i teško je ne zamijetiti tako nešto. S lijeve strane pruge je malo selo i bez obzira što je nedjelja, stanovnici su na poljima, dok skupina onako nedjeljno, svečano odjevenih  ljudi hoda uz prugu, očito je vrijeme mise prošlo pa se vraćaju. S desne strane pruge je šuma iznad koje se opasno nadvio jedan sivi oblak iako je vrijeme sunčano, pa se samo nadam da ne idemo u tom pravcu, njemu u susret. Prozor vagona je napola otvoren pa mogu udisati svjež zrak koji me, možda začuđujuće, podsjeća na mješavinu lavande i kamilice. Onaj čovjek s malim koferom zaključuje isto, pa počinje pričati kako su on i njegov djed nekada davno imali lavande za sve ormare u gradu i okolici i sad ćemo konačno valjda početi s pričama i upoznavanjem, to je na putovanjima uvijek tako. Nekako lijeno i polako prolazimo pokraj nepreglednih vrtova i vinograda, vani su i konji na ispaši, njih nekoliko. Moja susjeda duginih boja, koja osim svega što ima na sebi posjeduje i rozi šešir dovoljno velik da kompletno zakloni sunce i napravi pomrčinu, počinje priču kako je nekada njena obitelj bila poznata po uzgajanju konja, a ovi koji su vani na livadi zaista prekrasno izgledaju. Rijetko ih imam priliku vidjeti, a svaki me puta iznova oduševe.

konji

Polako se približava prva stanica na kojoj ćemo se duže zadržati, pa spremam laptop da mogu izaći i ponešto kupiti ukoliko mi se ukaže prilika za kakav suvenir recimo ili nešto slično. Osim toga, vrijeme je ručku, pa se nadam da ću uspjeti kupiti neki lokalni specijalitet i probati nešto stvarno domaće. Imam osjećaj da će se sada i vlak napuniti jer dosta ljudi čeka na stanici, očito će biti veselije iako gotovo ništa ne razumijem od njihovog razgovora ili tek nešto malo, moji suputnici suosjećaju sa mnom pa pričaju uglavnom na solidnom engleskom valjda kako me ne bi izolirali što mi je izuzetna čast. Djevojka koja voli gledati kroz prozor i lutati u vlastitim mislima obraća mi se po prvi puta i moli me da joj kupim nekoliko bočica vode, jer je zaista sparno, te mi pruža par novčanica koje naravno ne uzimam i obećavam joj da ću vodu svakako donijeti. Gospođa duginih boja se također sprema izaći iz vlaka i onako me usput pita može li mala pomoć pri silaženju što sa zadovoljstvom prihvaćam, jer žena je stvarno hodajući endem.

Okolica stanice pravi doživljaj, nema taksija nego ljudi kolima koje vuku konji dolaze po putnike, to se ne viđa često, čak postoje i čistaći cipela koji kao da su zapeli u sada već davnom devetnaestom stoljeću. Ma, sve je toliko dojmljivo da mi je teško uopće i opisati ono što vidim, a što meni djeluje kao daleka prošlost. Vraćam se u vlak, jer uskoro se približavamo granici dvije zemlje i onoj rutinskoj kontroli. U blizini je i Dunav, koji se prekrasno vidi, a upravo se sjetih kako je prije samo nekoliko dana kataklizmički prijetio čitavoj Europi. Polako, ali sigurno približavamo se pretposljednjoj stanici, gradu potpuno američkog imena, ali ne i takvog izgleda, barem ovako izdaleka. Ne znam zašto, ali obuzima me neka nostalgija za suputnikom kojega poznajem i do koga mi je stalo, pa da držeći se za ruke otputujemo još ovih sat vremena dok se zrake sunca ljeskaju na obrađenim poljima koje samo pruga razdvaja. Konačno me i moja suputnica koja voli gledati kroz prozor pita do kojeg grada idem i na moje i njeno čuđenje, nakon što odgovorim, zaključujemo kako zajedno izlazimo i kako ćemo zajedno čak boraviti u istom hotelu. Nadam se samo da će onda biti manje tiha i zamišljena, jer mi djeluje jako tužno, a ja ako nešto dobro znam, znam slušati. Ušli smo na tu pretposljednju stanicu i vlak se polako prazni, barem ovaj dio gdje sam ja, ali vidim da u druge vagone ipak ulaze ljudi, jer metropola je blizu, pa vjerojatno ovo znači i povratak u grad s vikenda onih koji bježe iz gradske vreve. Još malo pa se bližimo kraju puta, pa ću se i ja početi pakirati za izlazak i odlazak u još jedan hladan hotel te poslovni sastanak koji moram odraditi te se pokušati bar malo odmoriti do novoga puta vrlo skoro.

 

(Nastavlja se…)

(747)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara

Tagovi: , ,