REVOLUCIJE I CRKVENI PRIHODI

VATIKANSKE MILIJARDE 14

Na kraju 18. i početkom 19. stoljeća tri velika uragana uzdrmala su crkveno grandiozno gomilanje blaga i to u kratkom vremenu od samo jedne ljudske generacije, a to su: Sjeverno Američka Revolucija, Francuska Revolucija i Španjolsko-Američki rat. To nisu bili samo znameniti događaji u povijesti zapadne civilizacije. To su također bila tri zloslutna kamena međaša u povijesti Katoličke crkve. Revolt sjevernoameričkih kolonija doveo je do stvaranja Sjedinjenih Američkih Država, ali je istovremeno stavio u prvi plan jedan princip toliko omražen Katoličkoj crkvi, a to je princip odvojenosti Crkve i Države. Ovo načelo ugrađeno u temeljno zakonodavstvo novih Američkih Država postalo je integralni dio jedne nove neovisne protestantske nacije. Osim toga, to načelo postalo je uzor za primjenu i drugim nacijama zapadne hemisfere. S druge strane, Francuska Revolucija dodala je još drastičnija načela i stavila Staru Europu na vatru i to sa doktrinama, koje su bile još više neprijateljski nastrojene po ustrojenu i učvršćenu religiju kakva  je  bila  katolička.  Osim  rušenja  prijestolja  uspostavljenih  na  svetoj  formuli o “božanskom  pravu  kraljeva” koje  je  katolička  crkva  tako  dugo  blagoslivljala,  oni  su  tražili razvlaštenje Crkve od njenog nagomilanog bogatstva. Poruka Sjeverno-Američke i Francuske revolucije nije mogla mimoići najmonolitniji i najzaostaliji dio Novog Svijeta, a to je Španjolsko –  Američki-Ibero-Katolički  zatvoreni  prostor koji se protezao od Kalifornije i Floride do Ognjene Zemlje. Španjolske kolonije pod utjecajem revolucionarnih principa počele su zbacivati europski jaram s različitim uspjehom. Ali, ako su se i otresli monarhije nisu se mogli otresti i Katoličke crkve. Ona nije mogla biti neutralizirana, a pogotovo zatrta. Usprkos razvlaštenju  Crkve kojeg su sprovele nove centralno i južnoameričke republike, ostaje činjenica da se katolička crkva nakon “mirovanja” od nekoliko desetljeća počela opet dizati i oporavljati ubrzanim tempom. U Europi je proces razvlaštenja Crkve bio drastičniji nego drugdje. Francuska Revolucija lišila je “Petrovu stolicu” najvećeg dijela kolosalnog bogatstva. Mnogobrojni samostani, opatije i biskupije bili su reducirani ili ukinuti. Njihova prostrana imanja i zgrade vraćeni su državi i narodu. Ne treba zaboraviti, da je Crkva u Francuskoj prije Revolucije bila najveći zemljoposjednik u zemlji. Kada je Napoleon postao carem on je smekšao takvu politiku spram Crkve, pošto je trebao crkvenu podršku svojim političkim i dinastičkim ambicijama. I tako se Crkva  poput Feniksa opet oporavila i dosegla svoj zenit pod Napoleonom III. koji je bio karikatura Napoleona I.

REVOLUCIJE I CRKVENI PRIHODI

Oporavak Crkve bio je moguć ne toliko zbog briljantne osrednjosti i nesposobnosti Napoleona III., koliko zbog religiozne lakovjernosti i zatupljenosti njegove žene, carice  Eugenije. Crkva je u tome vidjela svoju veliku i sretnu priliku i maksimalno ju je iskoristila. Stara dobro isprobana  i  djelotvorna  politika  stavljena  je  u  puni  pogon: čuda, ukazanja, nova svetišta i unosna hodočašća. Ubrzo je Crkva u Francuskoj zaliječila rane i nadoknadila gubitke koje joj je zadala Revolucija. Vrijedno je spomenuti jedan primjer takove crkvene politike i prakse, a čiji je glavni cilj bio prikupljanje franaka, sterlinga, dolara i drugog  dobrog  novca, zlata i srebra. Ovaj primjer je bio tipična pilot-shema za one druge koji će doći. Redovnica Catherine Laboure vidjela je jednog sunčanog dana u lipnju 1830.g. djevicu Mariju u jednom ovalnom okviru. S druge strane dodatno su se pojavila srca Isusa i Marije. Onda je Djevica rekla Catherini da treba napraviti medalje sa takvim otisnutim srcima. Svatko tko bude nosio takvu medalju, bit će posebno zaštićen. Dosjetljivo! Tko bi odolio tome, a da ne žrtvuje nešto novca za takvu divnu zaštitu? I desilo se tako, da je 1832. bilo napravljeno 1500  takvih  medalja. Dva crkvena reda – Kćeri Milosrđa i Lazaristi  naslućujući  zamašan financijski profit, postali su sponzori i propagatori novog kulta. A rezultat? U prve četiri godine proizvodnje ove medalje prodano je preko 10 milijuna komada i to samo u Europi! A  ovaj biznis i dan danas dobro ide u katoličkim zemljama. Inače, čudotvorna medalja bila je samo uvod u zapanjujući udar samo dva desetljeća kasnije. Jednog  tmurnog  dana 1856.g.  dvoje-troje  boležljive  bosonoge  djece  reklo  je,  da  je  čulo, vidjelo i govorilo s djevicom  Marijom. Nakon toga, slijedila su uobičajena događanja – sumnje, nevjerica, sugestije, oduševljenje, patnja, varalice i konačno prihvaćanje. Pojava Djevice i njezina čudesna prisutnost bili su službeno priznati. Hodočašća su krenula, najprije lokalno, a onda nacionalno. Najveći promotor novog kulta bila je ona ista lakovjerna dama najvišeg položaja. Ona je pod vodstvom svog ispovjednika i nekih osoba sa dvora poželjela imati bocu vode sa jednog izvora. Ali ne bilo kojeg, nego sa onog za kojeg je Crkva uvjerila vjernike, da je potekao iz suhog i tvrdog tla špilje u kojoj je Djevica govorila sa jednom djevojčicom. Netko je već imao pripremljenu bocu s takvom vodom, a plemenita je gospođa obznanila kako je od čudotvorne vode dobila veliki duševni i tjelesni mir. Prijatelji su je slijedili, pa je uskoro “sveta voda iz špilje” postala najtraženiji artikl. A Parižanke su umjesto novog parfema tražile svetu vodu! Naravno da voda nije stizala  u Pariz besplatno. To je koštalo nešto novca. Ali kad se male svote umnože u tisućama, one postaju velike. Od tada pa nadalje – špilja, izvor, voda, Djevica i mjesto gdje se pojavila bili su ucrtani na zemljopisnu kartu. Visoka dama nije bila nitko drugi do carica Eugenija, žena Napoleona III. a čudotvorno mjesto Lourdes. Nedugo nakon toga Napoleon III. je izgubio svoje prijestolje. Crkva je trpjela novi gadan udarac u Francuskoj, jer je Napoleonovo Carstvo zamijenila agnostičko-ateistička  neprijateljica Crkve – Francuska  Republika. No, čemu zabrinutost?  Lourdes, otada  čudotvorna  tvornica prihoda uspješno je puštena u pogon. I još uvijek dobro radi, bez kvarova i prekida. I nitko zapravo ne zna, koliko je prihoda i blaga Crkvi donio ovaj kult.

Ali u susjednoj Italiji zbio se događaj od najvećeg značaja. Papinska teritorijalna država koja je utemeljena u 8. i 9. stoljeću darivanjima Pipina Malog i njegovih nasljednika, a učvršćena pomoću krivotvorenih dokumenata (Konstantinova  Darovnica), prestala je postojati. Papinske Zemlje ušle su u sastav novo-ujedinjenog Kraljevstva Italije 1870.g. Još 1848. rimski narod je svrgnuo papu kao svog kralja i proglasio Republiku. Papa je apelirao na katoličke narode za “oružanu intervenciju i oslobođenje crkvene države od nitkova i sektaša”. Napoleon III. izgubio je rat s Prusijom i papa je izgubio svog glavnog zaštitnika. Više nije mogao ništa učiniti, pa se demonstrativno zatvorio unutar vatikanskih zidina, gdje su ostali i njegovi nasljednici bez “službenog” izlaska i nastupa sve do II. svjetskog rata. Papinska teritorijalna država je tako zauvijek nestala s karte Europe i sa povijesne pozornice. Osim  Vatikanskog grada površine 108 akri (rala), Crkva više nije imala svoj zemaljski Dominion. U toj istoj godini u kojoj je drastično pao njegov svjetovni ugled i autoritet i izgubivši svoje zemaljsko kraljevstvo, papa Pio IX. je sazvao 1. Vatikanski koncil. I tu je jednim majstorskim udarcem uzdigao sebe iznad svih ljudi, proglasivši Dogmu o nepogrešivosti pape. Nešto što se nijedan čovjek nije nikada usudio učiniti.

(Nastavlja se…)

(1382)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara