UMJETNA AROGANCIJA

“Umjetna oplodnja je medicinski postupak potpomognute oplodnje jajne stanice, transfer oplođenih zametaka u maternicu, implantacija i razvitak trudnoće. Postoji oko dvadeset tehnika (inseminacija, IVF, ICSI, FET, GIFT, ZIFT, itd.), ali najčešće su inseminacija, IVF (in vitro oplodnja), ICSI (intracitoplazmična injekcija spermija) i FET (engl. frozen embryo transfer, transfer odmrznutog zametka). Umjetna oplodnja prakticira se zbog neplodnosti žene ili muškarca ili kad su oboje neplodni ili kad postoji bojazan prenošenja teške genetske bolesti na dijete”

U današnje vrijeme, nažalost sve više je žena koje da bi ostale trudne moraju ići na umjetnu oplodnju. Način života, prehrana, stalna žurba, i naravno taj stres koji nas prati kao vjerna sjena. Svjedoci smo silnih zakona i nebuloza koji se donose, a donose ih uglavnom ljudi koji veze s medicinom nemaju ili u slučaju iz 2009. donosi ih većinom Crkva. Taj famozni zakon iz 2009. godine bio je pun kontradiktornosti i apsurda. Naime, tadašnja nam Vlada mudro je zaključila da ako ste samac možete ići na umjetnu oplodnju, ali ako ste u vezi morate dokazati da ste minimalno tri godine „vezani“. Također su bili ograničili broj oplođenih stanica koje se mogu koristiti i zabranili zamrzavanje embrija. Sada se tu poteže i ono pitanje kada taj embrij prestaje biti graškić i kada ga možemo nazvati djetetom. Uvijek se vode velike polemike oko toga. Moje osobno mišljenje je da se taj embrij može nazvati djetetom tek kada srce počne kucati, znači sa 4-5 mjeseci trudnoće. Svaka žena od one sekunde kada sazna da je trudna kaže „to je moje dijete“, nevezano da li smatra da je to dijete samim začećem ili tek prvim vitalnim znakovima postaje živo biće, ali kako ćemo reći da je to živo biće dok se ne pojave prvi otkucaji srca? Donošenjem “mudrog” zakona mnogi parovi su bili prisiljeni ići van granica Republike Hrvatske i svoj spas i nadu potražiti u privatnim klinikama Praga, Ljubljane ili Maribora nama najbližim velikim klinikama koje se bave umjetnom oplodnjom. Puno novaca treba izdvojiti za to, ali što je i da li može nešto biti cijena života vašeg djeteta jednoga dana?

Ono što me fascinira je da se nitko nije osvrnuo na te žene, na te obitelji koji se muče sa svim tim pretragama, lijekovima, te naravno boli i patnjom koje ih dočeka nakon što su prešli svoj trnovit put i na žalost na kraju doživjeli neuspjeh. Kolike samo pripreme te žene prolaze, kolike bolove kada se vade stanice, pa kada se vraćaju natrag, koliko samo hormonskih terapija moraju primiti prije samog stupanja u proces, a o psihičkom pritisku i umoru da ni ne pričam. Ono čekanje nakon svakog tog procesa i one boli i tuge u očima žena kojima ne uspije postupak je nešto što ne možete opisati riječima. Nažalost, imala sam priliku gledati cijeli taj proces i proživljavati ta iščekivanja, bolove patnju i razočarenja na kraju uz ljude koji su mi bliski. Prestrašno je to…

Zanima me da li je itko od vrlih nam političara koji donose tako užasne zakone prošao to, pa da li bi onda ukidao i ono malo šanse i nade koju imaju? Zadnja izmjena zakona ipak je donijela određene promjene pa se opet odobrilo zamrzavanje zametaka, a koliko će ih moći biti vraćeno ovisi o riječi struke! Napokon, napokon da se netko sjetio da imamo i liječnike, ljude kojima je liječenje neplodnosti u stvari posao i ako itko zna kako se to može postići znaju oni. Ne znam samo gdje su do sada bili? Upali u neku rupu kao Alisa ili su jednostavno prisilno ušutkani? Napokon nam zakone kroje ljudi čija glavna misao nije diskreditirati ikoga, niti ikome nametati neke životne ciljeve i uvjerenja po kojima bi trebali živjeti! Netko tko odvaja medicinu od vjere, od susjedovog prozora i od priča “kad sam ja bila mlada”. Ne želim upućivati hvalospjeve vladajućima, dapače, ali što se tiče ovog zakona napokon se kao što je već konstatirano netko sjetio da bi tu struka mogla dati svoje mišljenje!

Ono što me šokiralo nedavno, iako sam mislila da me tako nešto više ne može niti iznenaditi, a kamoli šokirati bila je izjava pape Benedikta XVI. koji parove što se bore s neplodnošću i putem umjetne oplodnje pokušavaju stvoriti svoju obitelj iz koje će odzvanjati dječji osmijeh naziva ni manje ni više nego arogantnim!! Arogantni su valjda jer žele djecu, jer žele proširiti obitelj. Mislim, zbilja si svašta ljudi dopuštaju pa nebitno dali to bili prolaznici na ulici ili vrhovni poglavar jednog naroda, pa čak i „Kristov namjesnik na zemlji“! U Hrvatskoj je crkva imala veliki utjecaj, te je praktički ona i krojila zakon 2009. godine i ne treba čuditi što je bio tako nakaradan. Uz dužno poštovanje svima, ali kakve veze imaju svećenici, hodže ili bilo tko sa donošenjem tih zakona? Tko su oni da bi se petljali u zakone koje bi struka trebala donositi. Živimo u zemlji gdje je većina katolika, ali to je većina, nije stopostotna populacija. I što s onima koji nisu katolici? Zašto njima zakone kroji Crkva kojoj ne pripadaju? Hoće li se oni koji nisu katolici ili vjernici seliti u drugu zemlju ili da se jednostavno svi priključimo crkvi pa na taj način onda probamo shvatiti tako nebulozne zakone i miješanje onih koji tu nemaju što tražiti.

(12113)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara