VATIKANSKE MILIJARDE 3 – CRKVA KAO NASLJEDNIK BIVŠEG RIMSKOG CARSTVA

3. POGLAVLJE

CRKVA KAO NASLJEDNIK BIVŠEG RIMSKOG CARSTVA

Stvaranje Papinskih Zemalja pribavilo je Crkvi teritorijalnu i pravnu osnovu od nezamislivog značaja i važnosti. Od tada pa nadalje to joj je omogućavalo da sprovodi politiku neprekidnog stjecanja zemlje i drugog blaga, što joj je pak povećavalo ugled i moć koji idu uz to. Najdublja težnja rimskih papa bila je obnova bivšeg Rimskog Carstva sa Rimom kao prijestolnicom u kojem bi pape stolovale kao njihovi prethodnici – rimski cezari. Uspješan početak ostvarenja tih težnji bila su darivanja teritorija Crkvi od strane Pipina Malog čime je stvorena jezgra budućih ogromnih Papinskih Zemalja ili Države. Car Karlo Veliki je priznao Pipinovu Darovnicu i nije okrenuo leđa rimskim papama. Međutim, njima se darovani teritorij činio premalim za “Petrove nasljednike”. Osim toga, apetit raste s jelom! I tada godine Gospodnje 774. tadašnji papa Hadrijan I. predočuje Karlu nešto posve novo, a to je – kopija tzv. Konstantinove Darovnice. Nova krivotvorina papinske kancelarije. Tako se na sceni iznenada “službeno” pojavila čuvena KONSTANTINOVA DAROVNICA – najspektakularnija od svih krivotvorina u analima kršćanstva. Pojavila se niotkuda. A koju je navodno sam Konstantin (306-337) napisao papi Silvestru I. (314-335) četiri stoljeća ranije. I kao što je “Nebesko Pismo” bila krivotvorina pape Stjepana II. podmetnuta Pipinu Malom, tako je Konstantinova Darovnica krivotvorina podmetnuta njegovom sinu Karlu Velikom (768-814) od pape Hadrijana I. (772-795). Darovnici su prethodila i slijedila ju različiti krivotvoreni dokumenti, kojima je glavni cilj bio dati i osigurati moć, teritorije i bogatstvo rimskim papama. Ovaj dokument je jednim majstorskim udarcem stavio pape iznad careva, kraljeva i naroda, te ih učinio legalnim nasljednicima bivšeg Rimskog Carstva, odnosno njegova teritorija darovanog Petrovim nasljednicima. Ovaj dokument za razliku od drugih izražavao je precizno i nedvosmisleno, što želi Petrov nasljednik, a to je – duhovna i politička nadmoć, odnosno vrhovna vlast. S njime je papinstvo napravilo najdrskiji pokušaj u ostvarenju svojih težnji za svjetskom dominacijom. I uspjelo u tome! Ovom krivotvorinom pape su sebe postavile iznad svih civilnih autoriteta uzurpirajući vrhovnu vlast i arbitražu u cijelom kršćanskom svijetu. Značenje i posljedice toga bili su zlokobni za čitav zapadni svijet, jer je papinska dominacija u Evropi oblikovala i socijalnu strukturu i političke prilike u narednih tisuću godina. Zbog njezinog dubokog odraza na cjelokupan život i prilike u Evropi, ali i šire, zanimljivo i korisno bi bilo pogledati glavne točke ove famozne krivotvorine:

1.- Konstantin želi uzdići “Petrovu stolicu” više od Carstva i udjeljuje joj carsku moć i čast.

2.- Petrova stolica će imati vrhovni autoritet nad svim crkvama u svijetu.

3.- Ona će biti sudac u svemu što se odnosi na službu Božju i kršćansku vjeru.

4.- Umjesto dijademe koju je car želio staviti na papinu glavu, ali on je odbio, Konstantin mu daruje TIARU i LORUM, kao raskošno ruho i drugo znakovlje carskog dostojanstva.

5.- Rimsko svećenstvo će uživati visoke privilegije od carskog Senata slične privilegijama najvišeg plemstva i ima pravo odijevati se i urešavati se poput carskog plemstva.

6.- Rimska hijerarhija ima pravo na poslugu i tjelesnu gardu.

7.- Rimsko svećenstvo će jahati konje pokrivene bijelim pokrivačem i nosit će bijele sandale kao i senatori.

8.- Ako član Senata želi čin/orden, a papa se složi, nitko to ne može onemogućiti.

9.- Konstantin daje papi Silvestru I. i njegovim nasljednicima suverenitet nad Rimom, provincijama, gradovima i naseljima cijele Italije i svih Zapadnih Regija.

Sa 1. člankom papa postaje suvladarom Konstantina, njegov nasljednik i prema tome nasljednik i Rimskog Carstva. Sa 2. člankom papa je postavljen za jedinog poglavara cjelokupnog kršćanstva i svih crkava. Trećim člankom papa postaje jedinim sucem kršćanske vjere. Prema tome, ako se netko (pojedinac ili zajednica) ne slaže s njim i njegovim učenjem postaje heretik i kao takav mora snositi sve posljedice toga. Ovim člankom je udaren temelj izopćenju (ekskomunikacija), prokletstvu (anatema) i najstrašnijim kaznama – Inkviziciji. Četvrtim člankom papa ima pravo da se kiti i okružuje raskoši i simbolima carskog dostojanstva kao vanjskog odraza i znakova njegova uzvišenog statusa. Petim člankom je rimski kler postavljen na isti nivo sa senatorima i patricijima Carstva. Njemu također pripadaju najviše titule i čast, koji su bile darivani samo pojedinim istaknutim članovima plemstva i vojske. Šesti i sedmi članak iako naoko sporedni i gotovo nevažni, ipak su bili veoma važni, jer ističu izjednačenost visokog klera sa plemstvom. Na primjer jahanje konja prekrivenog bijelim pokrivačem i nošenje bijelih sandala bile su specijalne privilegije u 8. stoljeću. Osmi članak naprosto podvrgava Senat volji pape. Deveti članak je najvažniji zbog dalekosežnih i nesagledivih posljedica na povijest Zapada. On je učinio papu teritorijalnim vladarom i gospodarom zapadnog dijela Rimskog Carstva. Tako je uz pomoć Konstantinove Darovnice RIMSKO CARSTVO čudesno uskrsnulo i postalo nasljedstvo Rimske Crkve. Kraljevi i carevi su postali vazali papa, a njihove zemlje feudalna lena Crkve. Stoljetni san rimskih papa postao je stvarnost. Pipin Mali i Karlo Veliki načinili su pape vladarima de facto, a Konstantinova Darovnica de jure. Ovo dvoje odigralo je najveću ulogu u budućnosti u svim traženjima i zahtjevima Rimske Crkve za posjedima i blagom, kao i njenim tvrdnjama o njenom pravu na poseban položaj i status u kršćanstvu, to jest – iznad svih! Iako nema dokaza da je dokument “proizvod” samog pape, stil je bez sumnje onaj iz Papinske Kancelarije sredinom 8. stoljeća. Tim više, što se dokument prvo pojavio u Opatovini St. Denis gdje je papa Stjepan proveo zimu 774. A to je dodatni dokaz, da je on osobno sudjelovao u njegovom izmišljanju. Svoj prvi konkretan učinak Darovnica je postigla, kad je Karlo Veliki porazio grabežljive Lombarde i darovao nove teritorije Papinskoj Državi. Godine Gospodnje 800. stigao je u Rim, gdje ga je papa Leon III.(795-816) svečano okrunio kao prvog cara Svetog Rimskog Carstva. Međutim, podjarmljivanje carske krune nije bilo papama dovoljno. Problem su bile udaljene provincije, koje nisu slijedile carski primjer. Najbolji način da ih se podvrgne pokornosti bila je kontrola civilne vlasti – administracije i uprave. Kao što je papa načinio cara svojim vazalom, tako su i biskupi trebali učiniti s lokalnim autoritetima. Tako bi papa uz pomoć slijepo poslušne hijerarhijske mašinerije mogao kontrolirati praktički cijelo Carstvo. Oko pola stoljeća kasnije (850.g) pojavila se nova krivotvorina tzv. Pseudo-Izidorske Dekretalije bolje poznate kao Lažne Dekretalije, opet niotkuda. Ta serija raznih papinskih krivotvorina silno je ojačala papinstvo učinivši ga vrhovnim autoritetom i potpuno neovisnim od svih svjetovnih autoriteta. Rezultat je bio taj, da je Crkva među ostalim privilegijama pribavila sebi i imunitet pred civilnim sudstvom i zakonom, što ju je stavilo izvan dodira i nadležnosti svih sudova. Na taj način kler je stekao neku vrstu neobične “svetosti”, koja ga je uzdigla iznad običnih ljudi. Tako je svećenstvo imalo osobnu nepovredivost, a ona mu je davala ogromne prednosti u svem njegovom djelovanju i eventualnim sporovima sa civilnim vlastima. Tako je papinstvo majstorskim udarcima jednostavno uzurpiralo vrhovnu vlast i sve povlastice koje uz to idu. Uzdigavši sebe iznad svih autoriteta postalo je praktički – svemoćno! Jedna religiozno-politička tvorevina ogromne moći i bogatstva. I takva je ostala do dandanas.

 

NAPOMENA: O pobijanju vjerodostojnosti Konstantinove Darovnice biti će riječi u 5. poglavlju.

Nastavlja se…

 

(1379)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara