KATOLIČKA CRKVA POZDRAVLJA ROĐENJE BOLJŠEVIZMA

VATIKANSKE MILIJARDE 16

Neprilično partnerstvo između Katoličke crkve i moćnih komercijalnih divova u USA tokom meksičke “oluje” fenomen je, koji je nastao zbog njihovih sličnih interesa, odnosno zbog obrane i zaštite tih interesa, kao i povećanja dobiti. To nije bio samo lokalni ili regionalni savez, nego odraz nečeg puno većeg i značajnijeg. To je bio odraz prilika u Evropi gdje su se pripremali veliki i sudbonosni događaji. Preživjele evropske monarhije bile su zaokupljene snovima o staroj nekadašnjoj veličini i sjaju poticani nacionalističkim militarizmom i ekonomskom pohlepom, a što je konačno survalo taj kontinent u krvavi Prvi svjetski rat. To je pak ubrzalo pojavu najđavolskijeg grijeha dotad – Ruske crvene revolucije ili boljševizma. Ovo čudovište koje je u prošlom stoljeću postojalo samo u glavama boema i sanjara, iznenada je izronilo iz ruševina Evrope kao neki zastrašujući div prijeteći svemu. Svemu što je pripadalo starom redu i poretku, staroj ekonomiji, kulturi i religiji. Ono je imalo snagu mitoloških kiklopa, ali sa mnoštvom malih glava napunjenih brojnim nemogućim utopijskim shemama za novo društvo, za novog čovjeka i novu budućnost. Da se ovo čudovište pojavilo u nekoj maloj zemlji bilo bi već dovoljno opasno, ali ono je izniklo u jednoj ogromnoj i mnogoljudnoj zemlji – u Rusiji. Osim što je prijetilo svemu i svačemu u “svome dvorištu” ono je zaprijetilo i cijeloj Evropi svojim kužnim crvenim bacilima. Nakon početne obamrlosti i pokušavajući se podići iz ruševina, Evropa je počela pripremati  obranu od ruskog boljševizma koji je brzo metastazirao po Evropi. Organizirano kršćanstvo predvodilo je juriš, jer se boljševizam deklarirao ateističkim. Rušenje religije je bio jedan od njegovih glavnih ciljeva. To organizirano kršćanstvo sa svim svojim svjetovnim bogatstvom glatko je stalo na stranu svih sličnih ustroja koji su bili u opasnosti da sve izgube. Pojedinci, organizacije, crkve, partije, vlade i narodi ujedinili su se u zajednički front da unište Crvene. Demokracija je svugdje zatajila. Katolička crkva je osnovala Katoličke partije da bi dominirala demokratskim mašinama, ali one su bile nesposobne da zaustave plimu Crvenih. I tako, usred opće konfuzije izronio je jedan novi snažan pokret. Bio je to fašizam. I kao  kuriozitet – on se rodio u jednoj katoličkoj zemlji u kojoj je bilo tisućljetno sjedište papa – u Italiji. Prva fašistička diktatura vladala je u Rimu, odmah do prijestolja svetog Petra. Katolička crkva je brzo snimila situaciju i uvidjela velike mogućnosti fašizma te pronašla zajednički jezik s njime. Jer fašizam je nastao da bi se suprotstavio komunizmu i zatro ga,  kako u Italiji, tako i izvan nje. Ubrzo su se pojavili imitatori. U Njemačkoj, Nacistička partija napravila je svoj prvi pokret u katoličkoj Bavarskoj uz blagoslov Katoličke crkve. A ona je blagosiljala i podržavala bilo koga i bilo što, samo ako to može zaustaviti komunizam. Svi njezini religiozni, politički i diplomatski napori između dva svjetska rata bili su inspirirani i usredotočeni na ovu veliku strategiju. Njeni motivi za to izgledali su logični. Komunizam je propovijedao ateizam i totalno nestajanje organizirane i institucionalizirane religije, odnosno kršćanstva. Crkvu nije puno zabrinjavao ateizam komunista, koliko njegovo neprijateljstvo i hajka na bogatstvo, moć i vlast koju su takve religije imale. Katolička crkva je smatrala da je njeno pravo i dužnost uzvratiti udarac i zaštititi sebe kao religiju, kao crkvu i kao entitet sa svojim golemim interesima. Za nju kao takvu pravi užas je bio to što je komunizam htio ukinuti privatno vlasništvo i preraspodijeliti bogatstva. A među prvima na udaru je bilo baš crkveno bogatstvo. To je značilo, da će Katolička crkva u slučaju da komunizam osvoji Europu, biti lišena svog bogatstva zajedno sa drugim crkvama. Zato je savez s fašizmom bio prirodan. Činjenica da se Katolička crkva više brinula za svoje zemaljsko blago nego za nebesko, bila je dokazana njenim ponašanjem i aktivnošću. Te aktivnosti bi bile gotovo nevjerojatne, kad ne bi bile konkretno i dokumentirane. Istina je, iako zvuči apsurdno, da je Katolička crkva potajno podržavala boljševičku revoluciju. Jer, dok su njeni vanjski napori i antikomunistička aktivnost bili stvarni i vidljivi, tako su i njene tajne aktivnosti spram komunizma bile također stvarne, intenzivne, ali nevidljive. Takva dvostruka politika provođena godinama istovremeno na svim razinama, bila je rezultat dva temeljna pokretačka motora (sile) koji su ju uvijek vodili u njenom dugom postojanju, a to su: nezasitna glad za crkvenom prevlasti, veličinom i sjajem i isto takva nezasitna glad za zemaljskim  blagom.

KATOLICKA CRKVA POZDRAVLJA RODJENJE BOLJSEVIZMA

S padom carske Rusije i dolaskom ateističkog komunizma ona je vidjela veliku panoramu mogućnosti za sebe. Komunisti su dosljedno svojoj riječi razvlastili Ortodoksnu crkvu (ruska pravoslavna). Ona se bila identificirala s carizmom i bila je odmah iza krune po moći, ugledu i bogatstvu. Njezino bogatstvo je bilo kolosalno, a parazitizam njenog klera nevjerojatno. Zato je pad carizma doveo do neizbježnog pada i državne crkve. Za Katoličku crkvu koja je vodila specifičan rat protiv Istočne crkve od velike Shizme u 11. stoljeću, pad njenog rivala bila je predobra stvar kad bi bila i istinita. U tom slučaju zlo komunizma bi moglo biti prihvaćeno, ali naravno uz jednu proviziju, a to je – davanje slobodne ruke Katoličkoj crkvi u eliminaciji pravoslavlja u Rusiji! Plan je napravljen i tako se desilo, da je Vatikan istovremeno grmio protiv komunizma s jedne strane, a s druge započeo tajno pregovaranje s komunistima. Lenjin i papa su se složili. Papine komisije predvođene visokim prelatima bile su poslane u Rusiju pod krinkom humanitarnih misija. U Rimu i drugdje katolički svećenici su ubrzano podučavani ruskoj pravoslavnoj teologiji i liturgiji. Smišljene su grandiozne sheme za preuzimanje Pravoslavne crkve, a naročito njenih golemih imanja i blaga što je trebalo uslijediti u drugoj fazi pothvata. Bilo kako, Lenjin i njegovi nasljednici  upozoreni su na ovu dvoličnu igru Vatikana. Došlo je do poteškoća i konačno je “tajno ljubakanje” Kremlj -Vatikan bilo naglo prekinuto 1925.godine. Tome je vjerojatno doprinijela i situacija u Italiji. Musolini je 1922. postao Premijer u Vladi. U početku Vatikan ga je hladno primio. Čak je osnovao Katoličku partiju nasuprot fašizmu, kad su tajni pregovori sa Kremljom propali. Ali, ubrzo se Vatikan preusmjerio ka fašizmu i prihvatio ga. Napravljen je tajni dogovor s Musolinijem – papa će podržati fašizam, a on će se boriti protiv komunizma. Slijedeće godine Katolička stranka je ukinuta, a njezini članovi su savjetovani da podrže novi režim. Vrhunac suradnje pape i Musolinija bio je potpisivanje LATERANSKOG UGOVORA I KONKORDATA 1929. godine. Zaruke Vatikan– Fašizam tako su postale i službeni brak. Ovaj katoličko-fašistički savez bio je događaj od krajnje važnosti za Evropu i Zapad, jer je položio temelje dvama glavnim smjernicama vatikanske politike: prva je bila identifikacija Katoličke crkve s dva ekstremna utjelovljenja zapadnog desničarskog konzervatizma – fašizmom i nacizmom, čiji je glavni cilj bio uništenje komunizma; druga je bila ona od najvećeg značaja za buduće događaje i za našu sadašnju pažnju, a to je potpisivanje Lateranskog Ugovora 1929.godine. Taj Ugovor je bio službeni pečat kraja crkvene teritorijalne države koje se ona konačno i službeno odrekla. Kada su Talijani 1870.g. oduzeli  papi (Pio IX.) tzv. Papinske Zemlje, on i njegovi nasljednici Lav XIII., Pio X., Benedikt XV. i Pio XI. zatvorili su se unutar vatikanskih zidina u protestu protiv te “krađe” tvrdoglavo odbijajući izlazak van. (Pio IX. je tvrdio da je zarobljenik, pa se demonstrativno zatvorio u Vatikan). Sa Lateranskim Ugovorom pape su priznale njihov bivši teritorij kao sastavni dio Italije. U zamjenu za to tražili su naplatu i – dobili je. Naplata je bila vrlo solidna. Katolička crkva nikada ne daje “nešto za ništa”. Ona je napravila pogodbu po svom aršinu i dobila čvrste i opipljive zemaljske vrijednosti u novcu i državnim obveznicama. Ugovor je sklopljen u veljači 1929.g. Italija je priznala suverenitet “Svete Stolice” ili države Vatikan, koja je zauzimala površinu manju od kvadratne milje. Papa je u tom području apsolutni vladar sa svom ovlašću. Prostrani teritorij kojim je Crkva tokom čitavog jednog tisućljeća loše vladala zlouporabljujući svoju vlast, otimala i pljačkala dobra i pustošila, sada je bio reduciran na mikroskopsku državicu – grad Vatikan. Inače, Crkva je mireći se sa svojim gubitkom tražila svoju “funtu mesa” pokušavajući dobiti što vise od ove pogodbe. Fašistička Italija platila joj je 750 milijuna lira (u ono vrijeme vrlo velik novac) i različite postotke u državnim obveznicama i papirima. Prostorno smanjena na najmanju državicu na svijetu ova neovisna crkvena teokratska mašina ima na stotine milijuna lojalnih državljana širom svijeta, a što joj daje ogromnu snagu  zajedno s kolosalnom financijskom moći koju posjeduje. Iznos koji je primila od svoje domicilne zemlje kao kompenzaciju za izgubljeni teritorij, bio je sjeme budućih milijardi koje  će ona zgrnuti u narednim desetljećima. Ona je čak napustila svoje tradicionalne načine zgrtanja blaga ovoga svijeta i savršeno se prilagodila načinima na koje se to radi u suvremenom društvu. A to su veliki industrijski i financijski koncerni, trustovi i korporacije. Godine 1929.-30. bile su velika prekretnica u analima Katoličke crkve. Lateranski Ugovor je značio kraj jedne ere i početak druge. Početak novog perioda u kojem će buduće bogatstvo Crkve nezamislivo nadmašiti ono prošlo i to u kratkom vremenu od samo nekoliko desetljeća.

 

(Nastavlja se…)

(1167)

Print Friendly, PDF & Email

Facebook komentari

komentara