PLAGIJAT S UGLEDOM

Po Klaićevom Rječniku stranih riječi plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđega autorstva ili izdanje tuđeg djela pod svojim imenom, što će reći da je to zapravo jedan jako fensi-šmensi izraz za običan lopovluk. Upravo ovih dana i ja osobno svjedočim koliko je teško dokazati svoje vlastito autorsko pravo kada ga jednostavno netko popali i potpiše ispod tuđe ime i prezime skupa s titulom koju, kada čovjek vidi, odmah pomisli na nemogućnost da netko takav može ukrasti i neku bezveznu rečenicu iz teksta, a kamoli cijeli članak.
Priča počinje prije otprilike mjesec dana kada autorici jedne web stranice stiže poruka u kojoj neki fin i pristojan frajer piše kako joj je članak odličan, iscrpan, super, ali šteta što je prepisan ili kopiran s nekog drugog mjesta. Gospođa, naravno, o nečemu takvom nema blage veze i pita pošiljatelja odakle mu ta informacija, nakon čega joj on lijepo pošalje linkove na koje glavna junakinja ove priče klikne i ostane zabezeknuta vidjevši ne samo jedan već dva svoja autorska djela potpisana tuđim imenom plus onom famoznom titulom. Šokirana gospođa, naivna i poštena, opet šalje poruku onome tko joj je informaciju proslijedio, kulturno ga pitajući da li je možda pomislio kako su ti tekstovi ukradeni njoj, a ne da ih je ona ćopila nekome drugome… Na to gospon pošiljatelj izriče ono što je već godinama svojevrsna mantra ovih prostora: “Nije moguće, pa to je jedan urednik koji ima ugled!“
Naravno, kako bi jedan „ugledan urednik“ maznuo članak nekoj „neuglednoj“ gospođi, jer kod nas ugledni ne kradu, to rade samo neugledni bokci i prefrigane gospođe koje u slobodno vrijeme, kojega by the way imaju na pretek, surfaju po internetu i od uglednih persona kradu tekstove.
Ali, idemo dalje… Nakon prvobitnog šoka pokradena autorica kontaktira uglednog urednika sa zamolbom da reagira i sanira nastalu štetu. On joj odgovara, ispričava se, priznaje da je ona autorica spornih članaka i za taj propust krivi one koji za njega rade te oštro osuđuje sve takve i slične postupke. U međuvremenu gospođi stiže još poruka u stilu da je taj članak već negdje objavljen, zatim kako je to nedopustivi copy-paste sistem, naravno perfidno izveden s njene strane, pa sve do toga da se traže fusnote na kraju pojedinih članaka koje će valjda dokazati da li je tekst prepisala ili ga je možda ipak sama nekim čudom uspjela smisliti.
Uglavnom, gospođa se našla u situaciji kada od žrtve postaje krivac, a reputacija koju je godinama gradila dovedena je u pitanje. Urednik joj se više ne javlja, možda imajući čak i grižnju savjesti zbog svega, ali niti ništa ne poduzima da bi plagijatori koji su to učinili u njegovo ime bili lijepo poimence pobrojani na istom mjestu gdje su članci objavljeni, uz onu pokajničku mea maxima culpa, jer dobro je poznato kako svaka stranica ima prostor, ako za ništa drugo onda barem za komentare. Naravno, ništa se od toga nije učinilo… Tuđi potpis i dalje „kano klisurina“ stoji boldanim tekstom ispod nečega s čim potpisani ima veze koliko i mali Ivica sa pojavom crnih rupa u atmosferi, a njegovi suradnici i dalje postavljaju članke na portal. Gospođi iz ove priče ne preostaje ništa drugo nego da se i dalje dokazuje kroz svoje tekstove te uzda u onu, već milijune puta ispranu frazu kako je pravda, bez obzira na sporost, ipak na kraju dostižna. Tko u međuvremenu ne umre od starosti moći će svjedočiti čak i jednom takvom čudu kakvo je pobjeda pravde, pravednosti i poštenja na brdovitom Balkanu, jer sve počinje prvim korakom, a dva plagirana teksta su odlična prilika za taj početak.