VATIKANSKE MILIJARDE – 7. DIO
Na kraju prvog tisućljeća Crkva je već imala nagomilano veliko bogatstvo. Osim teritorijalnih poklona koja je primila od raznih kraljeva tijekom 7. 8. i 9. stoljeća, njezino bogatstvo se povećavalo ponajviše zahvaljujući pobožnosti njenih vjernika. Od 10. i 11. stoljeća njena ekonomija postaje sve više sistematizirana i ustaljena. U prošlosti prihodi su dolazili od siromašnih i poniznih koji su davali iz religioznih pobuda, dobrovoljno i neobavezno. Odsada pa nadalje, darivanja Crkvi postaju obvezatna. Pobožan svijet nije sada više davao za “ono što su primili”, nego za “ono što još nisu primili”. Oni su morali davati Crkvi zato što su bili njeni članovi. Načelo nije bilo novo. Novo je bilo to što je ono postalo bitan sastavni dio velike crkvene mašinerije. Pape su bili vrlo brzi, da ovu praksu ugrade u strukturu crkvenjaštva koje je sve više raslo i širilo se.
Oni su sa samog “vrha” upravljali dobro isplaniranim operacijama sakupljanja novca u svekolikom kršćanskom svijetu. U tome je jedan od najrevnijih papa bio Grgur VII. On je dao naredbu svojim Legatima u Francuskoj da – svaka kuća nastanjena krštenom osobom(ama) mora platiti godišnji porez od jednog denariusa Petrovoj Stolici u Rimu. On je jedan od kreatora tzv. cezaro – papizma, koji se najkraće definira kao oponašanje rimskih cezara od strane rimskih papa. A kako je papa opravdavao takovu “monetarnu politiku”, odnosno oporezivanje? Pa naravno, uvijek i neprestano na isti način, tj. –“pravima koja imaju Petrovi nasljednici!” Pape su povremeno trgovale i čitavim kraljevstvima. Papa Martin IV. koristeći svoj autoritet i duhovni pritisak razvlastio je kralja Pedra Aragonskog i oduzeo mu Siciliju. Onda ju je poklonio Francuzu Karlu de Valoa pod jedinim uvjetom, da mu plaća godišnji danak. Papa Klement IV. učinio je još bolje 1265. Prodao je Južnu Italiju jednom Anžuvincu za godišnji porez od 800 unci zlata. Papa Siksto IV. imao je ovaj običaj – često bi dao prikucati obavijest na vrata neke crkve. Kad bi svećenici i vjerni došli vidjeti kakvu im poruku papa upućuje, saznali bi da se traži neka svota novca. Na kraju obavijesti stajala je opaska što slijedi u slučaju neposluha i neizvršavanja. A to je uvijek bilo isto – interdictum – (zabrana služenja službe Božje i zatvaranje crkve), kao i suspenzija svećenika. Suočeni s takvom odmazdom i crkveni pastiri i njihovo stado bi ubrzo prikupili traženi iznos. Pošto se ova taktika pokazala vrlo uspješnom i korisnom mnogi pape su ju prakticirali, ali i niža hijerarhija. Ali sve te mjere, taktike i izumi nisu se pokazali dostatnima da bi donosili stalne i redovne prihode Crkvi. Zato su kreirana pravila za pripadnike Crkve. To su na prvom mjestu darovanja prilikom služenja mise. Ovaj doprinos za svećenike bio je najprije neobavezan. Ali kako je vrijeme prolazilo, to je postalo nepisano pravilo i kao neka dužnost vjernika, a od 13. stoljeća – svećeničko pravo. To svoje “pravo” svećenici su branili ovako – ako je neki stari običaj častan i hvalevrijedan, on ima silu zakona, a sto bi moglo biti časnije nego da vjerni kršćani daruju Gospodinu dio svog novca! Ima povelika doza cinizma u tome, kao uostalom i u mnogim drugim praksama Svete Majke Crkve. Ali, što veći dobitak, to veća pohlepa. No, rezultat je bio taj, da su mnogi počeli izostajati s mise da bi izbjegli davanja. Župnici su onda na razne načine “disciplinirali” svoje župljane, uglavnom novčanim kaznama. Kažnjavanje je postalo normalna stvar, ali ne samo za izostanak s mise, nego i za zanemarivanje postova i razne nemoralne činove. Niži kler je kažnjavao laike, a viši kler i laike i niži kler. Ali najučinkovitija stalna metoda izvlačenja novca i materijalnih dobara, bila je bez sumnje omražena crkvena desetina. Vjernici su morali davati Crkvi desetinu svega što su proizveli. Ali ne samo seljaci i farmeri, nego i trgovci, zanatlije, prodavači i drugi. Svi neproizvođači su desetinu davali u novcu. Crkveni i civilni zakoni bili su isprepleteni međusobno i po tom pitanju bez milosti. Seljaci su morali donositi svoje “desetke” u kuće svećenika.
Možda je zanimljivo kako su svećenici o svemu vodili računa, pa tako na primjer lako pokvarljivi proizvodi poput mlijeka, donošeni su u trajnijem stanju – kao sirevi. Ovaj namet je tako raspalio neke seljake, da su ovi pribjegli nekim nekršćanskim postupcima. U Engleskoj u Exeteru seljaci su doslovce shvatili i primijenili riječi svećenika, da njihovi darovi “idu Bogu”. Engleski biskup Quivil zapisao je krajem 13. stoljeća ovo:“… umjesto da se drže starog običaja u donošenju najboljih sireva….. neki zlobni farmeri donosili su mlijeko u crkvu “direktno Bogu” i pošto nije bilo nikoga da ga primi, izlili su ga pred oltarom…..“ U svom revoltu spram Crkve Božje. U vremenima oskudice mnogi farmeri, težaci, zanatlije i drugi izbjegavali su davanja i plaćanja na razne načine i kad je to poprimilo masovnije razmjere, svećenici su to proglasili smrtnim grijehom. Tako je to bilo sa omraženom crkvenom desetinom. Ali osim davanja desetine za vrijeme života, vjerni su morali davati i kad bi umirali, te kad su bili mrtvi. Kako? Pa ovako: čovjek bi u svojoj oporuci ostavljao Crkvi deseti dio svog nasljedstva/imovine, ali i nasljednik je morao dati desetinu od svog nasljedstva. Jer, kaže Crkva, „i najpobožniji njeni članovi ponekad su propustili izvršiti svoju obavezu”. Tako bi dug bio namiren. Ovo je bila tzv. “smrtovnina” i ona je visila kao teški mlinski kamen nad imovinom svakog mrtvog člana Crkve. I tako je grabežljivost i otimačina Crkve i njenog klera dosegla nečuvene razmjere. Uzimanje Desetine nije čak mimoišlo ni prosjake i gubavce. A sto je bilo s prostitutkama? Bataljun teologa neženja raspravljao je o tome i odlučio, da Sveta Mati Crkva ne može primiti doprinos “najstarijeg zanata na svijetu” u svoje čestite kase i sanduke. Ali,…. dodali su oni (i sad evo pravog teološkog “bisera”) samo tako dugo, dok su te posrnule nesretne žene bile u nepokajanom stanju. Osim svih ovih iznuđivanja postojao je još jedan način na koji je Crkva stjecala prihode i bogatstvo. To je bila konfiskacija imovine krivovjeraca. Tu je Inkvizicija naročito bila neumoljiva i bez milosti. Doduše i svjetovne vlasti su podupirale Inkviziciju, jer je dio konfiscirane imovine išao i njima, već prema uzajamnom dogovoru. Nije stoga čudno što su za herezu najčešće optuživani bogati i imućni ljudi, a ne sirotinja. U Španjolskoj u kojoj je postojala vrlo brojna židovska populacija, Inkvizicija je uglavnom birala bogate Zidove i praktički ih polako istrebljivala, pošto su oni bili narod “koji je razapeo našeg Gospodina”. Poznati su slučajevi čitavih židovskih zajednica koje su doslovce desetkovane, stanovništvo poubijano ili protjerano, a njihova imovina pripala Crkvi i kralju. Španjolski muslimani – Mauri – također su bili na udaru, ali više kao nevjernici koji ne priznaju Isusa negoli kao heretici. Inače, Španjolska Inkvizicija bila je okrutnija i nečovječnija i od same Rimske Inkvizicije. Veliki Inkvizitor Thomas de Torquemada dao je u Toledu spaliti 2000 Židova u samo nekoliko dana. Židovi su inače narod koji je stoljećima trpio progonstva i zlostavljanja upravo od ruke papinstva. O kakav strašan grijeh prema Izabranom narodu nose na sebi nasljednici sv. Petra – Židova! Ali idemo dalje s opisom iznuđivanja novca od vjernih. Moćno oružje bile su Interdikcija (zatvaranje Crkve) i Ekskomunikacija (izopćenje iz Crkve). I u tome je svjetovna vlast surađivala s Crkvom. Tako na primjer ako je izopćenik ostao nepomiren i van Crkve čitavih godinu dana, trebalo ga je prinuditi da traži oproštaj tako, što bi mu se oduzela imovina. Jer, i nevraćanje u Crkvu pretpostavljalo je moguću herezu. Izopćenik koji se ne bi vratio u Crkvu duže od 40 dana morao je platiti globu od 40 livri. Svećenici su poticali i silili vjernike da si kupe “bijeg i spas od izopćenja” što su mnogi i činili u paničnom strahu od tih strašnih kazni – izopćenja i prokletstva – a koje su značile siguran put “ravno u vatru pakla”. A što je bilo najgore, čovjek je mogao biti izopćen i za najbanalniju grešku. Ali, jedna od najvećih zloupotreba izopćenja bila je – izopćenje i susjeda nekog izopćenika! A rezultat je bio ovaj – kad bi konačno obitelj izopćenika bila prognana i njegova imovina oduzeta, tuce njegovih susjeda bilo bi kažnjeno na sličan način “jer je zlo zarazno”. Izopćenja i anateme koji su pljuštali na sve strane bili su rezultat neizmjerne pohlepe papa i njihovih svećenika. Oni su postali tako česti i skandalozni, da su se ljudi počeli sve više žaliti i buniti protiv njih. Veliko bogatstvo koje je Crkva stekla na te načine dosegao je takove razmjere, da je veći dio Evrope bio gotovo paraliziran pošto je Crkva izrazito parazitska ustanova. Ekonomska snaga Svete Majke Crkve bila je takva, da je polako ali neizbježno paralizirala vitalne strukture kršćanskih zemalja Evrope. Ona se sve više pretvarala u instituciju talijanskih papa i njihovih rođaka, te talijanskih feudalaca za sistematsku pljačku Europe. Italija se razvijala i napredovala usprkos političke rascjepkanosti i razjedinjenosti, dok je Evropa nazadovala. (op.prev. 97% svih papa bili su Talijani). Tako je Crkva postala smrtonosni teret koji je nakon dugog odlaganja izazvao takav revolt, da je on eksplodirao jačinom potresa. Potresa koji je uzdrmao čitavu Evropu, a koji je došao prikriven i neočekivan u redovničkoj odjeći jednog nezadovoljnog pripadnika te iste Crkve. Ovaj uznemireni i razljućeni njemački redovnik prikucao je svoje Teze na vrata jedne njemačke crkve i uzdrmao temelje Rimske crkve, tako da su udarci njegovog čekića odzvanjali Evropom u narednim stoljećima. Taj redovnik je bio Martin Luther.
Nastavlja se…
(1729)