PLOČE I TABLE

Odmah na početku ovoga teksta htjeli bi skinuti nedoumice koje bi se kroz intonaciju i način pisanja članka mogle provlačiti, pa da samo naglasimo kako su autori ovog uratka dijete hrvatskog branitelja i jedan branitelj sâm, jer obično kad krenete pisati neafirmativno i contra a ne pro nečega obično vas proglase četnikom, UDBA-šem, komunjarom ili jugonostalgičarem, već kako kome padne na pamet. Međutim, u našem slučaju ne igra niti jedno niti drugo iz jednostavnog razloga što je prva spomenuta osoba još bila dijete koje je bježalo pred uzbunama dok joj je otac bio na ratištu, a druga osoba, je već u studenom 1991. bila na prvoj liniji fronte u Hrvatskoj s pedigreom djeteta čiji je otac nosio stigmu nacionalista sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Dakle, sada kad smo tu nedoumicu riješili možemo se pozabaviti sukusom stvari, a to su ćirilične table, ploče ili kako god ih želite nazvati, koje što javno što misteriozno počinju nestajati u raznim krajevima Hrvatske. Dogodilo se to u Zagrebu, Vojniću, Udbini, a najznakovitije i najjavnije u Vukovaru koji je očito i bio okidač za akcije u drugim dijelovima zemlje. Kada se sagleda pozadina stvari može se primijetiti kako je ćirilično pismo najveći problem ove zemlje, jer ni neimaština, ni nezaposlenost, ni neizvjesna budućnost neće izvesti toliki broj, iako se zapravo radi o samo stotinjak ljudi, na ulicu gdje će prvo osvetnički raspoložena masa raznoraznim alatima skidati ploče pred očima nemoćnih i u svoj toj gužvi ozlijeđenih policajaca, a zatim jednog od policajaca koji je skinuo još jedan od samo dva primjerka tabli koji su ostali, dočekati kao heroja nakon što je priznao djelo ili nedjelo, pa je poslije puštanja sa informativnog razgovora dočekan kao narodni heroj od istih tih persona okupljenih oko Stožera za obranu hrvatskog Vukovara čiji sam naziv implicira prije svega neku militarističku formaciju, a i ne razumijemo čemu onaj pridjev hrvatski kad dobro znamo da se Vukovar ne nalazi u Afganistanu. Pripadnici tog Stožera dali su ultimatum Vladi, poprilično bahatom ucjenom kako će, ne ispune li se njihovi zahtjevi za petnaestak dana rušiti ne samo ploče, već i fasade po gradu, što god to značilo, dok je Vlada na čelu s premijerom Milanovićem ništa manje revoltno odgovorila kako oni mogu razgovarati sa svakim, ali će bilo kakav razgovor biti uzaludan, dakle jalov i u kojemu se ništa neće promijeniti. U svoj toj kakofoniji pojavljuje se i treći igrač, gdje god je kakva frka, sveprisutni HDZ, čiji šef odlučno zauzima stajalište contra dvojezičnih tabli iako je upravo njegova stranka amenovala postavljanje istih nekoliko godina prije. Jedini argument novom šefu je to što on tada nije bio na čelu te stranke iako je preuzeo kontinuitet, ime, pa i sve nepodopštine spomenutih, jer da to nije htio mogao je lijepo osnovati novu, ničim opterećenu stranku, pa galamiti okolo i ljutiti se zbog ćiriličnih natpisa po raznim hrvatskim mjestima. Ali, nije jer je lakše upasti kao big boss već formiranog i ustrojenog političkog tijela nego se na izborima boriti za neke glasačke promile s kojima nema šanse niti se približiti vladajućima, a kamoli osvojiti vlast. S druge strane ništa manje ulja na vatru ne dolijeva ni Milorad Pupovac koji se od običnog patetika pretvorio u goropadnika koji galami i lupa po stolu prijeteći kako je nedopustivo takvo ponašanje prema jednoj nacionalnoj manjini, zaboravljajući pri tome kako su upravo pojedini pripadnici tog naroda činili sve da postanu većina bez obzira na broj stradalih, pucajući tenkovima, a ne pismom na gotovo goloruk narod.

Usput, kad smo već kod vladajućih, moramo istaknuti i to da smo mi vječita opozicija, pa nismo oduševljeni ni sadašnjom vlašću, ali poštujemo volju onih koji su izabrali sadašnju vladajuću garnituru jer nisu oni na vlast došli nikakvim vojnim udarom ili pučem, već lijepo i kulturno na demokratskim izborima, pa da se mi sad svi nasadimo na glavu, većina im je povjerila mandat za upravljanje ovom zemljom i s time se moramo pomiriti voljeli ih mi ili ne. Međutim, kada se protiv iste te demokratski izabrane vlasti i njihovih Ustavom zagarantiranih poteza ide čekićima, toljagama i tko zna čime sve ne, onda tu prestaju svake simpatije spram onih koji uništavaju hrvatsku imovinu, pa što god da na njoj pisalo i kakva god ona bila. S druge strane isto tako treba biti objektivan pa reći kako nikome normalnome, pa ni nama pogotovo, ne bi palo na pamet podržati da na recimo Ovčari stoji dvojezični natpis, jer bi to zaista bila blasfemija par exellence i nama osobno, kao i svim preživjelima čiji su najmiliji tamo ostavili svoje živote. Ali, hodati gradom sa ogromnom zastavom uz borbene pjesme zbog pet, usput rečeno, loše kvalitetno napravljenih ploča i biti udarna vijest svih informativnih emisija posljednjih mjeseci je zaista pretjerano i više stvarno nema smisla. Arogantni nastupi vođa Stožera, te još blesavija reakcija vlasti samo su odraz stanja u ovoj zemlji, jer ne možemo zamisliti da recimo Angelu Merkel proziva nekoliko stotina Nijemaca zbog bilo čega i da se ona, kršeći pri tome Ustav, povinuje toj manjini. Poznavajući njen modus operandi sve bi ih poslala k vragu i tu bi bio kraj paradi i zasigurno si ne bi dozvolila nikakve ultimativne ucjene od strane bilo koga, bez obzira što je njemačka povijest također puna rana neovisno što je ta zemlja bila začetnik onog užasa od 1939. do 1945. godine. Međutim, ni ta država nije bila pošteđena ogromnih razaranja, gdje su pojedini gradovi također bili sravnjeni sa zemljom.

Ali, vratimo se mi Hrvatskoj i tim nesretnim tablama, pločama ili što god one bile, pa sami sebi negdje duboko u duši priznajmo da Vukovarci neće bolje živjeti niti prosperirati ukoliko na tablama piše i na kineskom da se u toj zgradi nalazi neka institucija ili policijska postaja, jer Vukovaru treba više od toga, zapošljavanje ljudi, život dostojan čovjeka, obnova još gomile razrušenih objekata, prosperitet i svijetla budućnost, kad sve to budu imali onda niti par ploča na koje se ionako nitko neće obazirati neće biti problem, kao što nije problem niti vozeći se na more pred ulazom u jedno od najljepših mjesta u Hrvatskoj ugledati natpis Rovigno, koji, gle čuda, apsolutno nikome ne smeta i nitko ga još nije nakanio maknuti.

Napomena: Ovaj je tekst napisan prije sastanka premijera Milanovića i Stožera.

(760)