PREMA ISTOKU – 1. DIO

Krenuli smo poprilično kasno, pa se pitam idu li vlakovi u ovom dijelu svijeta ikada na vrijeme, ali nije mi žao. S lijeve strane oronula stanica koja podsjeća na austro-ugarski štih, a s desne nepregledna polja maslačka, toliko velika da im se jednostavno ne mogu načuditi i nadiviti u isto vrijeme. Vlak, kao nekada ona stara parnjača, polako ali sigurno napušta peron, ukoliko se ta jedna kućica uopće tako može nazvati, pa krećemo iz mjesta praćeni pogledima onih koji ostaju na stanici. Ubrzo, čak puno brže nego što bi to bilo uobičajeno, prvi tunel, ne previše dugačak, ali osjeti se vlaga i hladnoća u njemu dok meni nestaje internetski signal, a ni svjetla se u vagonu ne pale te ispred sebe vidim samo niz bijelih zuba svoje suputnice preko puta i odlučujem u trenu kako ću je bolje pogledati čim iz tog tunela izađemo jer je jedina koja se nasmijala kada smo iznenada iz danje svjetlosti prešli u totalni mrak. Izlazak iz tunela me ugodno iznenadio, jer ispred mene sjedi mlađa osoba kratko ošišane crne kose i nebesko plavih očiju koja se i dalje smije, dok me promatra kako pokušavam uspostaviti internetsku vezu i usput slikati pejzaž kroz koji prolazimo. Izgleda kao da mi želi reći zbog čega se uopće živciram kad na obje strane pruge mogu vidjeti toliku ljepotu, pa se možda i nesvjesno okrećem i ponovo ugledam ona nepregledna polja maslačaka na koja bi bilo tako divno leći i ne razmišljati o ničemu, samo slušati zujanje kukaca i gledati ples zaljubljenih bubamara oko sebe, poneke pčele i dosadne travke koja se tko zna zašto baš tu našla. Ova idila zaista odmara i ja se udobnije namještam na svom mjestu bojeći se da ne odlutam u mislima od ovog prekrasnog zelenila s obje strane negdje i nekome tko možda misli na mene i zajedno sa mnom sada putuje ovim starim, ali nevjerojatno rustikalno zanimljivim vlakom. Usporavanje i zvižduk lokomotive daje mi naslutiti kako se ubrzo bliži naša prva stanica iako smo zapravo tek dosegli nekakvo ubrzanje, ali uspoređivati one brze zapadnjačke vlakove s ovim, gotovo muzejskim eksponatom, a u isto vrijeme tako lijepim i zanimljivim, bilo bi zaista izvan svake pameti. Iznenada se kraj mene nađe jedan raščupani dječak koji me silno podsjetio na nekoga, pa me na trenutak štrecnulo oko srca i gleda me onako kako samo dijete zna gledati. Tada shvaćam zbog čega taj pogled, pružam mu vrećicu čipsa, ali on ne uzima, valjda ga je sram, pa svojoj suputnici koja odlično barata engleskim i talijanskim jezicima kažem neka mu objasni da slobodno uzme, da je to moj dar njemu i da ću taj usputni obrok drage volje podijeliti s njim. Ipak mi je prišao nakon nekoliko trenutaka nećkanja i prionuo zajedno sa mnom isprazniti tu vrećicu usput mi se predstavljajući kao Mihael koji ima pet godina i koji putuje s mamom negdje daleko, pokazujući malom ručicom u nepoznatom pravcu.

Konačno se zaustavljamo, a svi moji suputnici se naginju kroz prozor čekajući ponovni polazak i usput propitkujući koliko stojimo. Odlažem laptop i odlučujem izaći malo pogledati okolicu koja je predivna, prava seoska idila nezagađenog zraka i prijaznih ljudi koji nude pomoć ukoliko je zatrebate. Mali dječačić iz vlaka nekako stidljivo ide za mnom, a ja kupujem desetak čokoladica i pružam mu pola tek toliko da ga ne uvrijedim, iako u očima njegove majke vidim da joj nije ugodno. Pokušavam joj objasniti da je sve u redu i da smo si sad mali Miha i ja pravi frendovi, čak me i drži za ruku te zauzima pozu da ga dignem ponovo u vagon. U međuvremenu se vlak podosta napunio, ušlo je nekoliko ljudi i sad će, pretpostavljam, biti veselije.

Polako krećemo dalje, zalazak sunca na zapadu je prekrasan, posljednje zrake obasjavaju jednu malu vodenicu i stapaju se sa potokom ispod nje. Krećemo polako, a u vlaku je sve življe, putnici prepričavaju neki očito zanimljivi događaj, a ja – zahvaljujući svojim precima – čak i ponešto razumijem, uglavnom radi se o politici prema selu i seljacima. Imam neki dojam da će razgovor ubrzo skrenuti u neke burnije vode, pa se moj novi mali prijatelj i moja nova prijateljica s početka priče upuštamo u avanturu virenja kroz otvoren prozor kako bi još malo udisali ovaj rijetko svjež zrak, a zatim se vraćam laptopu i pisanju. Usput im pokazujem našu internetsku stranicu i moram priznati da je djevojka oduševljena te vadi papir i olovku kako bi zabilježila web adresu, kaže da joj se sviđa i nada se da prevoditelj na stranici radi. Ukratko joj objašnjavam o čemu se radi, a ona sa zanimanjem sluša, dok moj novi mali prijatelj broji zastavice i kaže da voli kad je sve šareno te usput daje svoje preporuke o izgledu. Kao što smo i pretpostavili, rasprava se poprilično razbuktala, ali ja se ne dam smesti nego pišem i dalje. Put će biti još dugačak i naporan pa ostavljam pisanje za kasnije i još malo uživam u ovom prekrasnom zalasku sunca i gotovo crvenom nebu iznad nas. Biti će očito vjetra noćas…

(Nastavlja se…)

(617)