PREMA ISTOKU – 3. DIO

Gledam vlak u koji se upravo trebam ukrcati i pitam se hoće li uopće izdržati do krajnjeg odredišta, ali iznutra mi čak i pristojno izgleda, nije tako strašno. Nadam se samo da ćemo ovaj puta krenuti na vrijeme jer pred nama je zaista dug put od nekih oko pet stotina kilometara. Smještam se i namještam tablet za pisanje svog posljednjeg putopisa iz trilogije Prema istoku i sa oduševljenjem primjećujem kako je internetski signal odličan što na prethodnim putovanjima baš i nije bio slučaj. Uglavnom, pripremam se za još jednu avanturu koja je istina poslovnog tipa, ali s obzirom na dužinu putovanja može se itekako svrstati i u čisto turistički aranžman. Uz to, ovaj puta smo krenuli i na vrijeme, pa se čudim dok lijeno i polako napuštamo jednu europsku metropolu kako bi nas lokomotiva odvukla i odvela u drugu koja graniči s azijskim zemljama. Čim izlazimo iz velikog grada već se i krajolik mijenja, putujemo kroz manja, jako živopisna mjesta o kojima bi se puno toga dalo napisati, ali kod mene kao da vlada blokada inspiracije verbalno izraziti ono što vidim. Danas putujem uglavnom u muškom društvu, barem za sada, ali ima dosta stanica na kojima ćemo sigurno pokupiti veseli ženski svijet jer u vagonu je nekako previše tiho, nema onog žamora i kao da me ova vožnja uspavljuje.

Ulazimo u jedno manje mjesto koje uz samu prugu ima gostionicu ili nešto tome slično, lokalni kafić valjda, koji je sav u derutnom stanju, a jedini podsjetnik da smo u dvadeset i prvom stoljeću je satelitska antena na stražnjem dijelu te čudnovate kuće. Uspijem čak i slikati nešto jer je vlak očito zbog crvenog svjetla počeo usporavati i vidim da su ljudi sretni, da se smiju koliko god sve oko njih izgledalo, možda neću upotrijebiti pravu riječ, ali jadno. S desne je strane još ljepši vidik na prekrasan krajolik i planinu u daljini koja kao da dosiže nebo, a ispred je ogromno polje obraslo nekim čudnim biljkama što ovako na prvi pogled izgledaju kao čičak ili to samo moja mašta tako projicira. Uglavnom, polako krećemo dalje i kako ubrzavamo tako i kućice postaju sve manje, očito se udaljavamo od naseljenih mjesta i krećemo prema onoj planini, a i zrak je puno svježiji što implicira ulazak u prirodu gdje osim pruge ne postoji ništa drugo osim tišine koju remeti samo prolazak vlaka. Vozimo se tako neko vrijeme, zapravo više od pola sata, a da ne vidimo niti jedne kućice, a onda iznenada prođemo kroz jedno malo selo gdje ljudi mašu, a oni koji stoje kraj otvorenih prozora kao jedan moj suputnik, odmahuju njima. Rijetko kad imam priliku vidjeti domaće životinje ovako uživo, a ovdje ima i krava i gusaka koje u savršenom redu marširaju pokraj malenog potoka. Još desetak kilometara se vozimo, a zatim se konačno zaustavljamo u jednom ipak malo većem gradu gdje ćemo stajati kojih petnaestak minuta pa ću i ja malo izaći, opskrbiti se vodom i hranom za nastavak puta. Mjesto je lijepo, rustikalno i gotovo kao preslikano s neke stare razglednice, a slovi i kao jedan od ljepših europskih gradova, barem onaj njegov stari dio. Na kolodvoru se može čak i cvijeće kupiti, ali to zaobilazim jer ne znam što bi od njega bilo do kraja puta, pa odlazim u zanimljiv kafić gdje ima kava za van i nekoliko vrsta sendviča, koji bez obzira što izgledaju ogromno, zaslužuju da odmah uzmem dva komada. Opskrbljujem se i sa nekoliko boca vode jer je sparno, a i treba popiti tablete jer me rastura glavobolja. Možda se zato niti ne mogu u potpunosti koncentrirati, ali preživjeti ću još tih par sati.

Vraćam se u vlak i očekujem polazak dalje, ispred nas još samo jedno veće mjesto i onda granica pa još mislim dva malo duža stajanja do posljednje stanice. Razmišljam o stvarima koje su mi se zadnjih dana događale i kao da svakim trenutkom osjećam sve veću smirenost. Naime, bilo je dosta stresova i čudnih situacija, ali one me sada više ne zabrinjavaju i ne diraju kao prije. Putovanje je idealno za bistrenje misli i osjećaja, barem meni, jer pruža neki odmak, nisi u srži i kovitlacu problema već mirnije i realnije sagledavaš što ti se u principu i dobro i loše događa. Putovati ovako kad izađeš iz grada u ruralne i mirnije predjele može odlično opustiti i ja to sada iskreno pokušavam. Mala sela i mjesta ostaju iza nas dok vlak sve više ubrzava i vozi prema krajnjem odredištu, a seoske idile promiču sve brže i žao mi je što više ništa ne mogu slikati. Tek što uspijevam srediti bilješke počeli smo se približavati idućem većem gradu i sada mi putovanje nekako brzo protječe, a još malo pa ćemo i do granice s drugom državom gdje se, nadam se, nećemo dugo zadržavati zbog formalnosti koje se moraju obaviti. Još malo i konačno ću dočekati tuš, putovanje mi je drago, ali tuširanje nakon njega još draže, a usput se nadam da danas navečer više neću morati odraditi poslovni sastanak nego ga ostaviti za ujutro, ponekad i poslovni ljudi imaju srca i razumijevanja. Vlak ponovno polako pa sve brže klizi ususret krajnjem odredištu i sada smo već nekako svi pomalo budniji i napetiji, jedan moji suputnik se opskrbio sladoledima i sada nam ih dijeli, a ja se nadam da ću imati vode dovoljno za sve. Tableta protiv glavobolje uglavnom pomaže, pa se ponovno koncentriram na pisanje i sređivanje bilješki, ovaj puta ne onih na papiru nego u glavi i pokušavam sve to uobličiti u neku suvislu priču.

Da ipak malo skratim, prešli smo granicu i sada još samo jedno zaustavljanje prije glavnog grada i završetka puta. Odjednom je atmosfera postala vesela i svi smo se nekako probudili i razbudili koliko god umorni bili. Gerard je konačno skinuo svoje sunčane naočale za spavanje, a Dimitri se vratio u kupe i sada razglabamo tko će nas i kako dočekati na krajnjem odredištu. Ostalo je još samo sat i nešto puta kroz prekrasne predjele za koje mi Dimitri kaže da su česta meta potresa, pa mi nekako izgleda kako je sva sreća što nisu baš previše naseljena. I zemlja i nebo se crvene u daljini i mi se polako, ali sigurno vraćamo na priču tko kome i zašto ide, što će raditi i kako se provesti. Nadam se opet da me ne čeka sastanak sa ulagačima, ali niti nekakav noćni klub jer bi to stvarno bilo previše. Polako se počinjemo pakirati i spremamo sve stvari koje smo povadili putem i usput svo smeće bacamo u vreću za koju je Gerard preuzeo odgovornost da je baci u prvu kantu tako da iza nas ništa ne ostane. Malo smo i tužni zbog rastanka pa razmjenjujemo mail adrese i nadamo se da ćemo ostati u kontaktu jer zaista su mi puno pomogli da sve ovo bude uobličeno u priču. Za kraj više neću slikati jer je i fotić i mobitel spremljen nego ću skinuti sliku s interneta za ovaj članak i to jedne, među najljepšim građevinama na svijetu, barem meni osobno. Do idućeg putopisa sasvim drugim putovima, ovaj puta onima prema zapadu, čitajte ove s istoka, jer i to je Europa.

(730)