VATIKANSKE MILIJARDE 18
Jedva što je španjolski građanski rat završio II. svjetski rat je izbio u rujnu 1939. Iako je imala znatne štete, Crkva je u Španjolskoj spasila svoje kolosalno bogatstvo. Ali što sada, kad je Hitler izazvao cijelu Evropu? Gdje će Crkva sada stati i kako će se postaviti? Katolička crkva, iako uznemirena, nije se izgleda trebala puno plašiti. Hitler, usprkos povremenim manjim svađama s njemačkom katoličkom hijerarhijom, nikada nije prijetio lišavanjem Crkve njenog blaga. Nasuprot tome, on je osigurao vlasništvo i sigurnost Katoličke crkve u nacističkom Rajhu jednim svečanim konkordatom sa Papom u lipnju 1933.g. svega nekoliko mjeseci nakon što je postao Kancelar Njemačke u siječnju. Ovako dobri odnosi bili su mogući zbog činjenice, da su se Katolička crkva i nacizam složili o uzajamnoj podršci. I dok je Hitler garantirao Crkvi njeno vlasništvo i razne privilegije, ona je naređivala svom kleru da prisegne lojalnost i odanost nacizmu. Svećenici su se morali zakleti, da nikako neće naškoditi, niti se suprotstaviti nacističkoj diktaturi. Bio je to isti onakav “nesveti brak” kakav je Crkva sklopila s fašističkom Italijom četiri godine ranije. Sagledavajući sve činjenice Crkvi se činilo, da Hitler ma kako mogao biti neugodan, može u stvari biti koristan kao veliki protivnik Staljina i boljševizma. On je zapravo bio najbolji branitelj Crkve i njenih milijardi, pa bilo rata ili ga ne bilo. Stoga je kardinal Pacelli, kasniji papa Pio XII. postao glavni promotor politike direktne ili indirektne podrške dvama ekstremnim antikomunističkim pokretima tog vremena, talijanskom fašizmu i njemačkom nacizmu. I to od samih njihovih početaka. Crkva je vrlo taktično pripremala i pomagala učvršćenje nacizma i Hitlera. U toj njenoj taktici mogu se prepoznati 4 koraka:
1.) kada je lider njemačke Katoličke Partije Franz von Pappen postao vicekancelar nacističke Njemačke (drugi do Hitlera) u siječnju 1933.
2.) kada su zastupnici Katoličke Partije u Parlamentu glasali za davanje apsolutne moći Hitleru u ožujku 1933.
3.) kad je Vatikan odredio njemačkom Centrumu (Katolička partija) da bude raspušten, što je i učinjeno u srpnju 1933.
4.) kad su Vatikan i Hitler potpisali konkordat u ljetu iste godine.
Prema članku 30. ovog konkordata specijalne molitve nedjeljom će se održavati za dobrobit Rajha nacističke Njemačke. Još ozbiljniji je bio članak 16. -…prije nego biskupi preuzmu svoje dijeceze (biskupije) trebaju dati zakletvu odanosti predstavniku Rajha….. (Svi detalji ove politike i odnosa Berlin-Rim po prvi puta su objavljeni u knjizi “Vatikan u svjetskoj politici” koju je napisao autor ove knjige). Gledano unatrag, ta Vatikansko-Hitlerovska suradnja izgleda kao ogromna greška i pogrešna prosudba Crkve. No u ono vrijeme činila se ispravnom, zbog komunističke opasnosti. Jer, komunizam je ne samo negirao religiju, nego je još vise ugrožavao bogatstvo čvrsto organiziranih religija – na istoku Ortodoksne (pravoslavne), a na zapadu Katoličke. Stoga ova potonja nije oklijevala, komu će se prikloniti i koga će podržati. Ali kao vjera Katolička crkva je trebala ostati neutralna. I dok je s jedne strane igrao ulogu Univerzalnog Oca, papa Pio XII. je s druge strane podržavao Hitlerov Križarski rat. Osim njega, to su činile i druge katoličke zemlje.
Kada je dakle Hitler u lipnju 1941. prešao ruske granice, u Vatikanu je nastalo veliko veselje. Molitve su umnožene, a oživljen je i Fatimski kult koji je bio utemeljen na obećanju Djevice Marije da će “sveti otac njoj posvetiti Rusiju”. Da bi pripomogle ispunjenju tog obećanja, neke katoličke zemlje su slale svoje vojne kontingente na rusku frontu. Španjolska je poslala svoju Plavu Diviziju, a dobrovoljci su nagrnuli iz gotovo svih katoličkih zemalja. Ne treba zaboraviti, da je Španjolska primjerice na čelu s Francom bila zdušno uz Hitlera. Nakon građanskog rata zemlja je bila polurazrušena i on se bacio na obnovu zemlje. Najprije je crkvi vratio svu konfisciranu imovinu i to je bila velika pobjeda za Vatikan. Katolička crkva je intenzivno krenula u svoju obnovu kupujući i investirajući naročito u nekretnine i dionice. Pisano je – “traži i dobit ćeš”. I Crkva je tako i postupala. Španjolska hijerarhija je koristila sve dostupne načine da nadoknadi izgubljeno i poveća svoje blago. Vrlo brzo vjernici su bili iznenađeni, kad su saznali koliko puno njihova Crkva posjeduje u raznim kompanijama, bankama, tvornicama, plantažama i rudnicima, i drugim neduhovnim djelatnostima. Ma koliko to ona vješto skrivala, uvijek se našao neki “ventil” na koji bi povjerljive stvari procurile van. Za vrijeme II. svjetskog rata, Katolička crkva u Španjolskoj posjedovala je i kontrolirala oko jedne trećine ukupnog bogatstva zemlje. No, vjerovati da je tako bilo samo u Španjolskoj bilo bi pogrešno. Jer ona je bila podjednako aktivna u svojoj obnovi i umnožavanju kapitala i u drugim katoličkim zemljama – Belgiji, Italiji, Francuskoj Poljskoj. Osim toga, dok se oslanjao na nacionalne armije da bi sačuvao svoje blago od komunista na domaćem terenu u Evropi, Vatikan je smatrao, da bi bilo mudro i dobro učvrstiti svoje financijske interese i preko Oceana. Zapravo, podugo vremena prije početka samog rata on je poduzeo uspješne korake u tom pravcu. Počeo je investirati ne samo u juznoamericke katoličke zemlje, nego i u protestantske Sjedinjene Države. Iako je to bilo poznato u to vrijeme, ono što je bilo veliko iznenađenje nakon rata, to je bila veličina i opseg tih ulaganja. Veličina udjela Vatikana u velikom biznisu izišla je na svijetlo dana, kad su neki dokumenti pali u ruke talijanskih socijalističkih lidera. Oni su dokazivali kolosalne vatikanske investicije širom Sjeverne Amerike, a koje su vješto bile skrivene iza laičkih koncerna i laičkih pojedinaca. Posebna je priča vatikansko investiranje u republike Centralne i Južne Amerike. U nekima je Katolička crkva kontrolirala gotovo sve – zemljište i nekretnine, bankarstvo, komercijalno poduzetništvo, građevinarstvo i drugo. Frapantna je primjerice brojka od oko 4 milijarde lira koliko je u 1939. iznosila vrijednost crkvene imovine u Italiji, a što po vrijednosti i tečaju talijanske valute u 1969. iznosi oko 160 milijardi lira. A onda je Hitler izgubio rat. Evropa je ležala u ruševinama, dok je Staljinova Crvena Armija okupirala trećinu kontinenta. Vatikan, sretan što se crvena zastava nije zavijorila na sv. Petru, mogao je sa sigurnošću gledati u budućnost. Crkva je bila zahvalna Providnosti na takvoj zaštiti, ali je znala i to da je takva zaštita još sigurnija kad je ojačana solidnim milijardama u gotovini ili raznim drugim vrijednostima. Kako u staroj Evropi, tako još više u Novom Svijetu.
(Nastavlja se…)
(6331)
Odgovori