VATIKANSKE MILIJARDE 19
Vatikanska banka (Institutio per la Opere di Religione) bila je osnovana s temeljnim ciljem da “upravlja kapitalom namijenjenim vjerskim zajednicama”. Međutim, to je bila klasična kamuflaža za aktivnosti koje nisu imale gotovo nikakve veze s opisom djelatnosti. Jer, od samog osnutka njezin zadatak je bio da transferira crkveni kapital i novac iz okupirane Evrope. Institut je 1942.g. osnovao papa Pio XII. u jeku II. svjetskog rata, kad je Hitler nakon uspješnog približavanja Moskvi bio zaustavljen. Njegova Svetost se vrlo zabrinula. Pio XII. još uvijek vjerujući u Hitlerovu pobjedu počeo je sumnjati u konačan ishod velikog pothvata. Sjedinjene Države su ušle u rat, a to je promijenilo odnos snaga. Američka moć se počela osjećati svugdje i ako se ne dogodi čudo, Hitler bi mogao izgubiti rat. I zato, zbog promjene situacije najbolja politika je bila poduzeti preventivne mjere u zaštiti bogatstva Crkve i tako pomoći samoj Providnosti. A što bi bilo bolje, nego skloniti blago na sigurnije mjesto. I gdje bi to bilo bolje nego unutar udaljenih sigurnih granica Sjedinjenih Američkih Država. Na kraju krajeva, Bog bi mogao napustiti Hitlera, a Staljin i njegove boljševičke horde razmiljeti se po Europi. Što ako uđu u sam Rim? Čak iako to saveznici spriječe ne želeći imati Ruse u zapadnoj Europi, što oni mogu ako talijanski komunisti uspostave diktaturu u Italiji? Komunistička Italija, Francuska ili Njemačka sasvim sigurno znaci ovo – razvlaštenje Crkve od njenog bogatstva u tim zemljama. Ove crne misli potakle su Pia XII. na osnivanje ovog Instituta, koji je pametno i lukavo integriran u crkvenu mašineriju. A on nije bio ništa drugo do fleksibilan instrument za raznovrsne financijske aktivnosti. Što je to značilo u jeku rata? Kao što je to objasnio jedan autoritet, to je značilo da je ova banka omogućavala Svetoj Stolici da radi transfere preko zatvorenih granica, a što je donosilo bogate profite kroz tu rijetku privilegiju prenošenja stranog novca u tadašnjem podijeljenom svijetu. Jer, podijeljeni svijet je zaista bio podijeljen! S milijunima naoružanih ljudi, sa zatvorenim granicama, s bodljikavim žicama, s tenkovima i topovima. Nitko nije mogao slobodno prolaziti, osim jednog izuzetka – predstavnika Vatikana. Za njih nisu postojala ograničenja. Kao emisari religije i delegati suverene države “službeno neutralnog Vatikana” mogli su se kretati po svojoj volji od jedne do druge države i od jednog kontinenta do drugog. S europskog bojišta u mirnu Kanadu, USA i Južnu Ameriku. Nositelji duhovne utjehe ali još vise nositelji banknota, vrijednosnih papira, zlata i srebra. Tako je Institut za religiozne poslove prenosio sve veće sume novca iz Vatikana u Kanadu i USA. A također i razne druge vrijednosti, ne samo iz Rima, nego iz cijele Italije, Francuske pa čak iz hitlerovske Njemačke. Taj delikatan posao obavljale su vrlo povjerljive osobe iz nacionalnih hijerarhija tzv. “nomini di fiducia” kako ih nazivaju u Vatikanu. I kako je operacija transfera novca iz Evrope u Ameriku napredovala, tako se sve više zainteresiranih stranaka uključivalo u nju. Tako su na primjer američke korporacije i pojedinci s dionicama i novcem u Njemačkoj zatražili pomoć Vatikana, da bi spasili što se spasiti moglo iz prijetećeg debakla. I – Vatikan je pomogao, direktno ili indirektno. Sa političkim pritiskom na političare. Trebamo se prisjetiti činjenice, da je Katolička crkva u tom periodu bila usko povezana s ratnim zbivanjima, ne samo zbog njene podrške fašističkoj Europi protiv komunizma, nego i zbog milijardi koje je uložila u različite tvornice diljem Europe. Jer veza Crkve s ratnom mašinerijom nije bila nešto novo. Ona je počela ubrzo nakon potpisivanja Lateranskog Ugovora 1929. i zaprimanja stotina milijuna lira od Mussolinijeva režima. Dio dobivenog kapitala ona je uložila u tvornice oružja, koje su radile punom parom zbog pripremanih Mussolinijevih agresija. Vatikanski autoriteti su naravno šutjeli i prikrivali svoj udjel u tim izuzetno unosnim poduzetništvima. Vjerojatno je istina da Pio XII. nije osobno sudjelovao u svemu tome. Ipak, on nije nikada strogo ukorio talijansku Crkvu zbog njene umiješanosti u invaziju Abesinije. Financije Vatikana nisu bile direktno u njegovim rukama, nego u rukama grupe “specijalista za financije” koji su radili po svojoj volji. Tako su vatikanski milijuni bili raspršeni u unosne poslove, među ostalim u kemijsku i ratnu industriju koje su opskrbljivale Mussolinijevu vojsku. Glavni inženjer vatikanske upletenosti u ratno profiterstvo bio je legendarni financijski čarobnjak Sgr. Nogara. Taj čovjek je kontrolirao i igrao se s crkvenim novcem poput mađioničara stostruko umnažajući njezine milijune. Njegovo glavno pravilo je bilo – isključiti religiju i teologiju od financijskih stvari. A njegov moto je bio jednostavan –“posao je posao!” Preuzeo ga je od pape Benedikta XV. Nogara je nastavio investiranje u ratnu industriju i poslije abesinske pustolovine. Širio je poslove i izvan Italije, u Njemačku, polufašističku Jugoslaviju i Albaniju. Prema tome, prije II. svjetskog rata Vatikan je imao mnoge svoje milijune u proizvodnji ratnog materijala. Nogara je povezao vatikanske financije s nekim velikim USA korporacijama koje su bile uključene u ratnu industriju, pa je Vatikan počeo ostvarivati profit i s druge strane Atlantika. Nogarine tajne transakcije postale su “zlatni rudnici” za Crkvu. Kolika je bila stvarna veličina vatikanske upletenosti i sudjelovanja u ratnoj industriji i profiterstvu Evrope i Amerike, nije nikada bilo potpuno razotkriveno i vjerojatno neće ni biti. To je potvrđena realnost kojoj nažalost nedostaju detalji. Prijatelj autora ove knjige, Dom Luigi Sturzo, imao je informacije o vatikanskim ratnim makinacijama od Pape osobno, što će reci od Pia XI. On je papa koji je potpisao Ugovor s Mussolinijem i koji je u trenutku ushićenja nazvao Ducea “čovjekom poslanim od božanske Providnosti”. Dom Sturzo je bio osnivač talijanske Katoličke Partije, jedine političke stranke koja je mogla spriječiti da Mussolini postane diktator. Pio XI. u skladu s tajnim političkim dogovorom s Mussolinijem naredio je, da Sturzo raspusti stranku, što je ovaj i učinio te otišao u emigraciju. No, i nadalje je bio dobro informiran o najvažnijim vatikanskim aktivnostima zahvaljujući svojim vezama u Rimu. Godinu-dvije prije izbijanja rata Pio XI. je realizirao, da je napravio političku grešku u podržavanju fašizma. Pokušao je nešto i popraviti, ali uzalud. Tražio je susret s Dom Sturzom. Među ostalim, informirao je bivšeg vođu Katoličke Partije o svojoj “dubokoj tuzi” što je tako puno vatikanskog novca investirano u ratnu industriju Italije, ali da on nije mogao ništa učiniti oko toga otkad su financijski poslovi bili u rukama “izvjesnih laika” koji su radili što su htjeli. Papa je također rekao, da se talijanske tvornice pripremaju za rat. Poslije rata Sturzo se vratio u Italiju i obnovio Katoličku Partiju, koja je nazvana Kršćanska Demokratska Stranka. Dom Sturzo je bio čovjek određen da razotkrije povezanost Vatikana s fašizmom. Kad je to saznao Pio XI. zabranio mu je da se “pača u stvari prošlosti i ometa Crkvu u njenoj obnovi nove Europe”. Ali najneobičniji dokaz o umiješanosti Vatikana u ratne industrije došao je iz jednog vrlo neobičnog izvora – ovaj puta iz Jugoslavije, od generala B. Mirkovića. U proljeće 1941. Jugoslavija je potpisala Pakt s Hitlerom.
Dana 27. ožujka general Mirković je destabilizirao Vladu, raskinuo Pakt i stavio Jugoslaviju na stranu saveznika. Važnost tog preokreta bila je ogromna, jer je utjecala na tijek II. svjetskog rata. To je potvrđeno i na Nürnberškom procesu. Hitlerov ratni plan bio je skroz poremećen. On je odmah reagirao i sazvao generale i komandante svojih satelitskih saveznika i obavijestio ih o odgodi operacije Barbarosa za 4 tjedna (Barbarosa je bila šifra za napad na Rusiju). Po Karlu Ritteru visokom oficiru u nacističkoj komandi, odgađanje od 4 tjedna bilo je presudno za cijeli rat. Ono je rezultiralo zimskom bitkom pod Moskvom i tu je zapravo Hitler izgubio rat.(citirano iz memoara Antony Edena). Autor ovo naglašava, jer ono što je otkrio general Mirković nije bilo neozbiljno blebetanje bez dokaza, a ticalo se glavnog predmeta ovog poglavlja – vatikanskog financijskog sudjelovanja u ratnoj industriji. Iz nekih financijskih i diplomatskih dokumenata otkrio je povezanost talijanskih financijskih interesa nacističke, ratne mašinerije i jugoslavenske manufakture oružja, a sve to usko povezano s Vatikanom, odnosno njegovim čarobnjakom Nogarom. Sve je bilo tako isprepleteno i pomiješano da su tri partnera – Italija, Njemačka i Jugoslavija činila jedan pravi “nesveti trio”. U Hrvatskoj su katolički Ustaše osnovali tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku koju su zdušno pomagali Vatikan i Mussolini i koja je postala Hitlerov saveznik. General Mirković je bio ogorčen i planirao je prikupiti sve inkrimirajuće dokumente o upletenosti Katoličke crkve u rat. Na um mu je čak došla i jedna nevjerojatna misao, a ta je bila da nekoliko eskadrona pošalje na Vatikan i bombardira ga! Jedan eskadron je i pripremljen, ali u noći planiranog napada došlo je do pogoršanja vremenskih prilika što je onemogućilo polijetanje. Ekspedicija je morala biti odgođena za koji dan. Čini se da je ovo odgađanje spasilo Vatikanski grad, jer su jugoslavenske zračne snage ubrzo bile onesposobljene od nacističkih bombardera. Tako se činilo, da Katolička crkva duguje spas svog sjedišta Adolfu Hitleru i – lošem vremenu! Uništenje Vatikanskog grada sa svim njegovim religijskim, umjetničkim i povijesnim riznicama bilo bi nepopravljiva šteta po zapadnu civilizaciju. Ali, jedan čovjek je bio toliko ogorčen na ulogu Vatikana u tom strašnom ratu, da je bio spreman na jedan čin ne razmišljajući o svim mogućim negativnim posljedicama takvog čina. Osvrnuli smo se na ovu pomalo bizarnu epizodu jer je ona šire nepoznata. Ranije smo spomenuli, da sva veličina i opseg vatikanske uključenosti u profitabilan ratni biznis vjerojatno nikada neće biti u potpunosti rasvijetljeni i razotkriveni. Ali, tko zna? Rezultat ratne politike Katoličke crkve, ili bolje rečeno, vješti potezi koje je ona poduzela kad je nacistički uspjeh postao poraz, bio je ovaj: kad se Hitler konačno ubio pred invazijom Crvene Armije, Pio XII. u totalnom kolapsu Hitlerovske katoličke Evrope imao je bar zadovoljštinu u spašavanju milijuna dolara transferiranih u USA. Katoličke investicije nisu prestale s prekidom neprijateljstava nego su nesmanjeno nastavljene u narednim godinama. Crvena Armija je zaustavljena, a Sjedinjene Države su postale protektor Europe. I budući da su komunisti u Francuskoj i napose Italiji prijetili uspostavom svojih Vlada u Rimu i Parizu, Katolička crkva je započela uspješno političko-ideološko partnerstvo s USA. Tomu je pogodovala stalno prisutna komunistička opasnost u Evropi koja je silno uznemirivala Vatikan. Pio XII. je nastojao smanjiti tu opasnost, pa je intervenirao na razne načine. U samoj Italiji tako što je naredio glasanje za Katoličku stranku. Svatko tko bi glasao za komuniste ili čak socijaliste, bio bi ekskomuniciran iz Crkve. Dok je obuzdavao komunističku prijetnju, Vatikan se istovremeno počeo obazirati po cijeloj Evropi, da bi pronašao gdje će moći najbolje investirati svoje milijune. Zapravo, gdje bi oni mogli donijeti najveću zaradu! Europa je doživjela pravi ekonomski “bum” i procvat, a ekonomska čuda su zaredala. Crkveni financijski eksperti su se dali na posao. I opet se pokazala vrlo uspješnom vještina i intuicija Crkve u pronalaženju i izboru najboljih i najunosnijih ulaganja. To su bile prosperitetne industrije, kompanije i sve veći i moćniji koncerni, privatni i državni, manji i veći. I to ne samo u Italiji, nego također i u Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i čak u Engleskoj. Vatikan je bez ikakve zadrške ili stida ulagao crkveni novac u hotele i kasina na Rivijeri, a napose u građevinarstvo preko Societa Generale Immobiliare. Ovaj koncern je jedan od najjačih u Italiji i u njemu je Vatikan veliki dioničar. Tu su još i grupa Italcementi, financijski koncern Bastoggi, Italgaz, Ceramica Pozzi, velika osiguravajuća kompanija Assicurazioni Generali, Pantanella koncern i mnoga druga poduzetništva i djelatnosti koja s religijom nemaju nikakve veze. Ne smije se zaboraviti da Vatikan nije plaćao nikakve poreze, kako u Italiji, tako i u mnogim drugim zemljama, pa je na taj način bio u nepoštenoj prednosti pred ostalima. Zbog svog privilegiranog položaja, Vatikan je dobivao sve, a davao – ništa! On je samo uzimao, a davao nije zauzvrat ništa. On je uzimao od novca poreznih obveznika (kroz državni aparat), a sam nije plaćao nikakve poreze. To je izazvalo negativne reakcije u javnosti. Različite grupe i pokreti su tražili da Katolička crkva također plaća poreze, ali njihovi napori su bili bezuspješni zbog dominacije Katoličke stranke u Vladi. Konačno 1968. postigli su neki uspjeh – Vatikan se naime “podvrgao” djelomičnom oporezivanju svojih glavnica, a to je državi donijelo milijarde lira. Nino Lo Bello ekonomsko-financijski korespondent “New York Herald Tribune”-a detaljno je prikazao veličinu vatikanskih investicija i ekonomske moći u knjizi “The Vatican Empire” (Vatikansko Carstvo). Sudjelovanje i uključenost Vatikana u ekonomiji, industriji i financijama Italije bio je jedan od glavnih faktora u razvitku i prosperitetu talijanskog poluotoka. Koliki je tamo bio “portfelj” Katoličke crkve dvadeset i pet godina nakon II. svjetskog rata? Odgovor na ovo pitanje je vrlo težak, jer je Vatikan jedina država koja uporno odbija otkriti svoj budžet i prihode vanjskom svijetu. Neslužbene procjene talijanskih Vlada u raznim periodima a na temelju oskudnih informacija do kojih se moglo doći, bile su blizu nejasnim i maglovitim nagovještajima koji bi kapnuli iz Vatikana. Radi se o nekih 15-20% vatikanskog vlasništva svih dionica na talijanskoj Burzi. A vatikanske investicije u Italiji predstavljaju tek između jedne desetine i jedne dvadesetine njegovih svjetskih investicija.
(Nastavlja se…)
(6040)
JERETICKA “””CRKVA””‘…..